Da mi je netko prije pola godine rekao da ću uskoro krenuti u ove zemlje, rekao bi mu da je lud. Ali eto, sve se promijenilo kada je niskobudžetni avioprijevoznik Wizzair uveo novu liniju iz Budimpešte prema kazahstanskoj prijestolnici Astani, a s obzirom da je prilikom te najave bila i promotivna cijena karata, nisam previše razmišljao i kupio sam povratnu kartu, više onako na blef. Znao sam da se zemlje Srednje Azije nalaze na legendarnom Putu svile i da ima dosta povijesnih lokaliteta, ali ne puno više od toga. Počeo sam malo čitati o tim zemljama i shvatio da će mi tih 52 dana boravka biti taman dovoljno da vidim ono što želim, uz par izuzetaka zbog niže navedenih razloga.
Naime, malo je nezgodno vrijeme odlaska (listopad-studeni), ali zbog posla drugačije nije moglo. Koliko vidim, idealno vrijeme za odlazak u te krajeve je kasno proljeće ili rana jesen, ali i tu ima nekoliko zamki. Kazahstan je jedna velika stepa, uz jako hladan sjeverni dio (Astana), Uzbekistan je većinom pustinjski kraj s planinama na istoku i jugu, dok su Tadžikistan i Kirgistan uglavnom planinske zemlje, tako da je gotovo nemoguće reći da postoji idealno vrijeme za posjetiti sve te četiri zemlje odjednom. Atraktivna pamirska planinska cesta prohodna je, recimo, jedino po ljeti, kada je obilazak uzbekistanskih arhitektonskih dragulja nepodnošljiv zbog strašnih vrućina. Koliko vidim, nekakve prosječne dnevne temperature ne bi se trebale spuštati ispod nule niti u najvišim krajevima koje mislim posjetiti, tako da bi trebalo biti podnošljivo. Naravno, to su samo teorija i statistika, a kako će biti u stvarnosti saznat ćete ako nastavite pratiti moje putovanje.
Par riječi i o vizama. Kazahstan je upravo ove godine ukinuo vize za hrvatske državljane za boravke do 30 dana, Kirigistan je već duže vrijeme u bezviznom režimu za boravke do 60 dana, Tadžikistan je maksimalno pojednostavio izdavanje viza za boravak do 45 dana, tako da se one sada mogu izraditi online ili na granici prilikom ulaska u zemlju i koštaju 50 dolara, dok je jedini problem dobivanje vize za Uzbekistan. Ta zemlja, osim šta ima najskuplje vize (60 eura za 7 dana, 70 eura za 15 dana ili 80 eura za 30 dana), kao preduvjet za njeno izdavanje traži i tzv. pozivno pismo (letter of invitation) koje izdaje neka uzbekistanska turistička agencija ili eventualno hotel, a kojim taj poslovni subjekt garantira za vas za cijelo vrijeme vašeg boravka u Uzbekistanu. Drugim riječima, ako napravite neki teži prekršaj dok ste tamo, ta agencija/hotel će imati velikih problema s vlastima, vjerojatno i većih nego vi sami. Nažalost, zbog tog razloga je i cijena pozivnog pisma dosta velika i varira ovisno o agenciji. Nakon dosta čitanja i istraživanja, naišao sam na jedan hostel u Taškentu koji ima najnižu cijenu tog pisma i na internetu sam vidio samo dobra iskustva njihovih korisnika. Oni rade i kao turistička agencija i pozivno pismo nude po cijeni od "samo" 42 dolara, uz uvjet da barem jednu noć provedete u njihovom hostelu koji je i inače odličan izbor ako se nađete u tom gradu. Cijene za pozivno pismo koje sam viđao do tada kretale su se od 60 pa do 85 dolara, tako da je ovaj pronalazak bio pravo olakšanje. Treba napomenuti da neke agencije nude besplatna pozivna pisma, ali samo ako kod njih bukirate neku turističku turu, međutim taj oblik putovanja me ni najmanje ne interesira. S obzirom da se i Turkmenistan smatra dijelom Srednje Azije (uz prije spomenute četiri zemlje), provjerio sam malo i vizni režim za tu zemlju, međutim prema njoj izdavanje vize za Uzbekistan djeluje kao najjednostavnija stvar. Da stvar bude gora, čitam da u zadnje vrijeme odbijaju turistima vize (nakon što se one plate) bez ikakvog objašnjenja ili očitog razloga, osim ako ne bukirate neku precijenjenu vođenu turu od njihovih turističkih agencija, pod uvjetom da tura traje tijekom cijelog boravka u Turkmenistanu. Dakle, ništa od slobodnog razgledavanja zemlje i tu je mojem interesu bio kraj.
Budući da mislim kružno obići te četiri zemlje, trebalo je provjeriti i na koji način to napraviti, s obzirom da se pokrivaju poprilično velike udaljenosti. Srećom, za mene najugodniji način putovanja (vlak) je odlična opcija za ogromni Kazahstan i tu mislim koristiti noćne vlakove. U Uzbekistanu namjeravam od Taškenta, koji se nalazi odmah preko granice s Kazahstanom, otići na krajnji zapad zemlje isto s noćnim vlakom, ali onda kreću "zavrzlame". Nije to u biti ništa problematično, ali se radi o oblicima javnog prijevoza koji je u Europi nepoznanica. Tu na scenu stupa tzv. shared taxi (stvarno ne znam kako da to prevedem na hrvatski, možda je najbolje doslovno "dijeljeni taxi"), gdje obični nelicencirani auti razvoze ljude od točke A do točke B, bez voznog reda, odnosno kreće se kada se popune sva 4 mjesta u autu. Problem je i šta se svaki putnik mora sam dogovoriti za cijenu prijevoza, tako da su turisti tu u nezavidnom položaju jer se uvijek smatra da oni imaju više novaca od domaćih ljudi. Postoje tu i uobičajeni busevi između većih gradova, ali je zanimljivo da su vlasti u ovoj zemlji odlučile zakonom zabraniti vožnju običnih autobusa tijekom noćnih sati. Dolaskom u Tadžikistan problem postaje planinski teren i još uvijek dosta loše ceste u tom području, tako da je za male udaljenosti potrebno puno vremena (koliko čitam, od Dušanbea do Panjakenta ima 230 km, a putuje se 7 do 8 sati). Kao i u susjednom Kirgistanu i Uzbekistanu, i ovdje su glavna prijevozna sredstva shared taxi, ali i još jedan, za nas neobičan način prijevoza putnika - maršrutka. Radi se o sličnom principu kao što je shared taxi, samo šta se ovdje radi o minibusevima. Oni voze na fiksnim rutama (kao linijski gradski i međugradski busevi kod nas), nekada imaju fiksna stajališta, a nekada staju kada to netko od putnika zatraži, bilo da se radi o putnicima koji su već unutra ili o nekome na cesti koji podigne ruku da ih zaustavi. Neki kreću u određeno vrijeme, ali većina tek kada se popune sva mjesta, dok se često uzimaju i dodatni putnici koji onda stoje u koridoru. Maršrutke su karakteristične za skoro sve zemlje bivšeg sovjetskog bloka, tako da ih se i danas može vidjeti u nekim baltičkim zemljama, Bugarskoj, Moldaviji, Albaniji itd. Bit će veselo, to je sigurno, ali ima taj način putovanja i neku svoju draž, ako zbog ničeg drugog, onda zato što je drugačije i na neki način egzotično.
Avion iz Budimpešte kreće u nedjelju, 8. listopada, leti nekih 5 sati i u večernjim satima trebao bi biti u Astani. Uzbekistan i Tadžikistan su 3 sata ispred nas, ali će nakon početka računanja zimskog vremena u Hrvatskoj (29. listopada) otići dodatni sat unaprijed, budući da su oni dovoljno pametni da ne koriste to glupo pravilo. Kazahstan i Kirgistan su 4 sata ispred nas i vrijedi ista stvar kada se kod nas prebaci jedan sat unazad.
Mislim da bi to moglo biti dovoljno informacija za prvo javljanje.
Budući da mislim kružno obići te četiri zemlje, trebalo je provjeriti i na koji način to napraviti, s obzirom da se pokrivaju poprilično velike udaljenosti. Srećom, za mene najugodniji način putovanja (vlak) je odlična opcija za ogromni Kazahstan i tu mislim koristiti noćne vlakove. U Uzbekistanu namjeravam od Taškenta, koji se nalazi odmah preko granice s Kazahstanom, otići na krajnji zapad zemlje isto s noćnim vlakom, ali onda kreću "zavrzlame". Nije to u biti ništa problematično, ali se radi o oblicima javnog prijevoza koji je u Europi nepoznanica. Tu na scenu stupa tzv. shared taxi (stvarno ne znam kako da to prevedem na hrvatski, možda je najbolje doslovno "dijeljeni taxi"), gdje obični nelicencirani auti razvoze ljude od točke A do točke B, bez voznog reda, odnosno kreće se kada se popune sva 4 mjesta u autu. Problem je i šta se svaki putnik mora sam dogovoriti za cijenu prijevoza, tako da su turisti tu u nezavidnom položaju jer se uvijek smatra da oni imaju više novaca od domaćih ljudi. Postoje tu i uobičajeni busevi između većih gradova, ali je zanimljivo da su vlasti u ovoj zemlji odlučile zakonom zabraniti vožnju običnih autobusa tijekom noćnih sati. Dolaskom u Tadžikistan problem postaje planinski teren i još uvijek dosta loše ceste u tom području, tako da je za male udaljenosti potrebno puno vremena (koliko čitam, od Dušanbea do Panjakenta ima 230 km, a putuje se 7 do 8 sati). Kao i u susjednom Kirgistanu i Uzbekistanu, i ovdje su glavna prijevozna sredstva shared taxi, ali i još jedan, za nas neobičan način prijevoza putnika - maršrutka. Radi se o sličnom principu kao što je shared taxi, samo šta se ovdje radi o minibusevima. Oni voze na fiksnim rutama (kao linijski gradski i međugradski busevi kod nas), nekada imaju fiksna stajališta, a nekada staju kada to netko od putnika zatraži, bilo da se radi o putnicima koji su već unutra ili o nekome na cesti koji podigne ruku da ih zaustavi. Neki kreću u određeno vrijeme, ali većina tek kada se popune sva mjesta, dok se često uzimaju i dodatni putnici koji onda stoje u koridoru. Maršrutke su karakteristične za skoro sve zemlje bivšeg sovjetskog bloka, tako da ih se i danas može vidjeti u nekim baltičkim zemljama, Bugarskoj, Moldaviji, Albaniji itd. Bit će veselo, to je sigurno, ali ima taj način putovanja i neku svoju draž, ako zbog ničeg drugog, onda zato što je drugačije i na neki način egzotično.
Avion iz Budimpešte kreće u nedjelju, 8. listopada, leti nekih 5 sati i u večernjim satima trebao bi biti u Astani. Uzbekistan i Tadžikistan su 3 sata ispred nas, ali će nakon početka računanja zimskog vremena u Hrvatskoj (29. listopada) otići dodatni sat unaprijed, budući da su oni dovoljno pametni da ne koriste to glupo pravilo. Kazahstan i Kirgistan su 4 sata ispred nas i vrijedi ista stvar kada se kod nas prebaci jedan sat unazad.
Mislim da bi to moglo biti dovoljno informacija za prvo javljanje.
