petak, 20. listopada 2017.

Turkestan i Shymkent

Nekako sam se bojao ovog dana, jer sam znao da ću morati imati i dozu sreće da vidim sve što želim vidjeti zbog vremenskog ograničenja. Nije dobro krenulo - vlak iz Almatija je u Turkestan stigao oko 10 ujutro, dakle 50 minuta kasnije od planiranog. Odmah sam uletio u maršrutku broj 10 koja od željezničkog kolodvora ide do centra grada. Ta maršrutka je zapravo uobičajeni kombi koji se može vidjeti kod nas na cestama, ali kojem je skinuta većina sjedala da bi stalo više ljudi. Putnici, dakle, uglavnom stoje u takvom kombiju, a vjerojatno znate da to baš i nije jednostavno jer nisu dovoljno visoki za takvo što. No dobro, koštaju jednu kunu pa ću im oprostiti nedostatak komforta. U Turkestan se dolazi da bi se vidjela najznačajnija kazahstanska povijesna građevina koja je ujedno i najvažnije hodočasničko mjesto u zemlji – mauzolej velikog muslimanskog sufističkog sveca zvanog Kozha Akhmed Yasaui, kojeg je krajem 14. stoljeća sagradio mongolski osvajač Timur. U cijelom kompleksu oko njegovog mauzoleja nalazi se još dosta drugih zanimljivih građevina, među kojima su podzemna džamija, stare gradske zidine, masivna ulazna vrata u stari grad i nešto manji mauzolej Sultana Begima. Čim sam vidio glavni mauzolej ponovo mi se vratio osmijeh na lice. Zgrada je jednostavno veličanstvena! Toliko velika da ljudi pokraj nje izgledaju kao mravi, a tek plave kupole ukrašene prekrasnim mozaicima? Jasno mi je zašto se ta građevina smatra i simbolom Kazahstana. Šetao sam malo oko lijepo uređenog i održavanog kompleksa i tražio savršenu poziciju za fotografiranje. Kada sam je našao, opet sam se prisjetio Indije i problema kad pitam prolaznike da me uslikaju. Dvoje ljudi je uslikalo mene u cijelosti, a mauzolej u pozadini tek do pola, s odsječenim krovom. Stvarno ne razumijem te ljude! Pa valjda im je jasno da ne želim uslikati samo sebe, ako ih zamolim da me uslikaju s mauzolejom u pozadini! Treća je bila sreća, ili možda ne, jer sam mu pokušao što jasnije objasniti da želim vidjeti cijeli mauzolej, a da meni može i "odsječi" dio tijela.

Mauzolej Kozha Akhmed Yasaui

Obnovljene stare gradske zidine

Oko sat vremena sam proveo u tom kompleksu i već me počela hvatati glad, ali sam znao da nemam vremena negdje sjesti i na miru pojesti jer ide ono najteže - pokušati naći ili bar saznati kako javnim prijevozom doći najbliže ostacima jedne od najočuvanijih utvrda na Putu svile, utvrdi Sauran, koja se nalazi oko 50 kilometara zapadno od grada. Tu počinju moji problemi. Turkestan ima tri autobusna kolodvora, praktički jedan do drugoga, i sa svih idu busevi, maršrutke i shared taksiji u svim pravcima. Jako kaotično mjesto. Na internetu sam pročitao da bi trebalo otići do Avtovokzal i tamo se raspitati, ali su me tamo poslali preko puta, u Avtobeketi Altyn Orda gdje su mi rekli da mi je najbolje ići do Merey Avtobeketi! Postao sam nervozan i počeo razmišljati da uzmem taksi jer je vrućina bila nesnosna, a ja u debeloj jakni (stvarno nisam bio pripremljen za ovakve vrućine u listopadu) i s ruksakom na ramenu u uzaludnoj potrazi za ikakvom korisnom informacijom. Uzeo sam si par savijača (pogodite šta je bilo u njima), čisto da mi prestane kruliti u želucu, i nakon par koraka pita me vozač maršrutke da li želim ići u Shymkent? Kažem mu da ne, da želim ići i Krepost Sauran ("krepost" znači utvrda i u ovom slučaju je to bilo važno jer se 12 kilometara prije utvrde nalazi selo Sauran pa ih je potrebno razlikovati), on se malo raspita oko sebe, kaže mi da ne postoji prijevoz do tamo, ali da pričekam malo. Nazvao je nekoga na mobitel i za minutu se pojavi tip koji kaže da će me on odvesti do utvrde. Pitam ga koliko će me to koštati, a on mene pita koliko sam mu spreman dati? Opet se potvrđuje da je nekad dobro imati neke informacije prije puta jer sam pročitao da taksisti inače naplaćuju 5000 tenga (oko 90 kuna) za tu relaciju, uz sat vremena čekanja kod utvrde, pa sam ponudio 4000 tenga za slučaj da on kaže neki viši iznos pa da mi ostane prostora za cijenkanje. Izgleda da je tip bio fer i rekao je da je uobičajeni iznos 5000 tenga i da ne može ići ispod toga pa sam pristao. Minutu kasnije ušli smo u njegovu prastaru Ladu, koje su krcati i Turkestan i Shymkent (za razliku od puno bogatijih gradova Almatija i Astane) i krenuli prema Sauranu. Cesta do tamo je odlična, gotovo autoput, a kažem "gotovo" zato što se s njega skreće direktno na makadamske puteve i svakih par kilometara je rupa u ogradi s legalno označenim povratkom u suprotan smjer. Krajolik je tipičan kazahstanski - nepregledna ravnica s lutajućim govedima i tu i tamo neko malo selo u raspadajućem stanju. Stigli smo na nedavno uređen mali parking ispred utvrde gdje nije bilo žive duše. To sam i očekivao jer je utvrda na dosta izoliranoj poziciji, nema nikakvih popratnih sadržaja niti naplate ulaza, a tek su nedavno počeli povremeni radovi na rekonstrukciji glavnog ulaza što me veseli jer utvrda je stvarno genijalna i mislim da ima veliki potencijal. Sauran je sa svojim sofisticiranim sistemom opskrbe vodom, masivnim vratima, obrambenim kulama i gotovo tri kilometra dugačkim zidinama okruženih močvarom služio kao glavni grad mongolske Bijele horde tijekom 14. stoljeća. Zidine su nekada bile visoke 3 do 6 metara, ali je veliki dio s vremenom urušen što na neki način čak i povećava njegovu atraktivnost. Ušao sam kroz glavna vrata i ostao u čudu! Kompletna unutrašnjost utvrde, a ona ima površinu od otprilike 70 nogometnih igrališta, bila je samo za mene! Doduše, ispalo je da nisam sam. Tu sam bio ja (magarac na prvom mjestu), dva konja (na drugom mjestu) i rekao bih oko tisuću ovaca (koje su kao i u ljudskom svijetu uvijek na zadnjem mjestu). Krenuo sam polako duž zidina dok nisam shvatio da takvom brzinom neću sve obići niti u dva sata pa sam morao ubrzati korak ne bi li vidio što je više moguće. Utvrda sigurno krije pravo blago ispod naslaga pijeska, ali dok arheolozi ne krenu s opsežnim radovima na ovom ogromnom kompleksu, jedino što možete jest lutati naokolo, penjati se na očuvane dijelove zidina i zamišljati kako je ovo nekada moralo moćno izgledati.

Glavni, djelomično obnovljeni ulaz u utvrdu Sauran
Povećajte sliku da bi vidjeli do kuda sežu zidine
Zidine pokraj glavnog ulaza

Inače, taksist po običaju nije znao ni riječ engleskog, na što sam se već i navikao, ali smo ipak pokušali nešto pričati na ruskom s obzirom da dužinu vožnje. Ja, naravno, na hrvatskom, ali ipak se ponešto može shvatiti. Tako sam saznao da ima 34 godine, iako po licu izgleda kao da mu je 50. Zanimalo ga je kako se živi u Hrvatskoj, kakva je zemlja po pitanju krajolika, klime i bogatstva, koliko košta kruh, čime se bavim i kako to da mogu putovati 50 dana, odnosno da li to znači da sam bogat? Teško je bilo odgovarati na sva ta pitanja zbog problema u komunikaciji, ali bi zbunjeni osmijeh s obje strane uvijek olakšao situaciju. Po cijelom Kazahstanu vidim jako puno prometne policije, tako smo je i ovdje vidjeli u dva navrata da zaustavlja prebrze vozače. Pitao sam ga kolika bi bila kazna ako je ograničenje 50 km/h, a on vozi 80 km/h, a on mi kaže da je kazna jako visoka, ali se uvijek možeš "dogovoriti" s policijom i platiti između 3000 i 5000 tenga. Kad sam mu rekao da je kod nas minimalna kazna deset puta veća, ostao je u čudu. Vratio me oko 16 sati natrag na mjesto od kuda smo i krenuli, objasnio mi je koliko koštaju busevi i maršrutke za Shymkent i gdje mogu dobro i jeftino jesti. Iskoristio sam oba savjeta, dao mu ruku, platio i zahvalio na svemu.

Kokpit taksija do Saurana

Prilikom planiranja puta imao sam namjeru posjetiti i Otrar, nekoliko desetaka kilometara južnije od Turkestana, međutim i ta je lokacija dosta daleko od ikakvog naseljenog mjesta i do tamo se, navodno, može doći samo taksijem. Budući da se nalazi baš u suprotnom pravcu od Saurana, odabrao sam ono što me ipak malo više privlačilo. Uglavnom, u Otraru se nalaze ostaci nekad velikog grada kojeg je početkom 13. stoljeća u potpunosti sravnila sa zemljom vojska Džingis-kana kao čin odmazde zbog ubojstva njegovih trgovaca koji su poslovali u tom gradu. Govori se da je tim područjem prošla najveća mongolska vojska ikad (oko 200 tisuća vojnika) i nakon uništavanja Otrara, nastavila s rušenjem Bukhare i Samarkanda te produžila svoj osvajački pohod prema Istočnoj Europi.

Nakon zaslužene pauze za ručak, otišao sam do mjesta od kuda idu jeftinije maršrutke za Shymkent koje koštaju 600 tenga. To je iznos od 11 kuna za udaljenost od oko 170 kilometara! Za razliku od gradskih, ove maršrutke imaju isključivo sjedeća mjesta pa čak i TV na kojem smo gledali neki američki film. Dolaskom na autobusni kolodvor u Shymkentu, taman pred sumrak, pomislio sam da znam gdje se nalazim jer sam čitao gdje maršrutke iz Turkestana ostavljaju ljude. Odmah mi se učinilo da nešto ne valja jer ceste u okruženju nisu odgovarale onima oko kolodvora Samal, u čijoj se blizini nalazi i moj hostel. GPS na mobitelu mi zbog nekog razloga cijeli dan šteka i ne može me locirati pa sam pitao nekog čovjeka da li je to kolodvor Samal. Kaže on da nije i da uzmem bus 12. Odem preko puta, pričekam par minuta i stigne bus 12. Pitam konduktera "Avtovokzal Samal?", a on odmahne glavom. Još jednom su mi dali krive informacije, za poludit! Srećom, svi busevi koji su dolazili su imali napisanu rutu (na ćirilici) pa sam teškom mukom na busu 69 vidio natpis "Samal" i ušao u njega da se bar prebacim u svoj kvart. Pratio sam malo kartu grada na mobitelu i uspoređivao je sa skretanjima busa i uspio se locirati. Ispalo je da me taj bus dovezao ravno pred ulaz u hostel Bereke gdje sam imao smještaj za 28 kuna/noć. Soba i kupaonice su prekrasne, vidi se da je sve novo, moguće da su se tek nedavno otvorili, a mislim da sam čak bio i njihov jedini gost te dvije noći. Dan je bio naporan, ali kad razmislim šta sam sve vidio i da sam napokon ponovo ispružen u krevetu - vrijedilo je!

Zgrada u kojoj se nalazi hostel Bereke

Shymkent je grad od oko 700 tisuća stanovnika i nalazi se samo stotinjak kilometara od Taškenta pa sam ga odabrao kao svoju bazu prije ulaska u Uzbekistan. Njegovi počeci se također vežu uz Put svile, kada je ovdje postojalo relativno malo naselje koje su uništili Mongoli za vrijeme svojih pohoda središnjom Azijom. Sredinom 19. stoljeća Rusi preuzimaju kontrolu nad gradom i ubrzano ga šire i razvijaju, tako da se danas smatra jednim od najvećih industrijskih centara u Kazahstanu, što automatski znači da s turističkog aspekta i nije pretjerano atraktivan. Ono što me drugog jutra posebno razveselilo bilo je naoblačenje popraćeno hladnim vjetrom. Napokon mogu reći da imam robu prikladnu vremenskim uvjetima. Pročitao sam malo šta pišu o ovom gradu, šta bi se moglo ići posjetiti, pa sam skoknuo do glavnog trga gdje se nalaze neki spomenici i do starijeg dijela grada (prije ruske ere), gdje bi se trebali nalaziti zadnji tragovi starih drvenih kućica, međutim ono šta sam ja tamo vidio više me podsjeća na, bez zamjerke molim, cigansko naselje. Sjeo sam nešto pojesti kad je počela lagano padati kišica, prva na mom putovanju, pa sam odlučio da je bilo dosta natezanja i forsiranja nekog razgledavanja ako se nema šta za razgledati. Otišao sam natrag u svoju sobu, izležavao se i puna tri sata piskarao ovaj izvještaj.

Glavni gradski trg u Shymkentu
Sutra ujutro se pozdravljam s Kazahstanom i krećem prema granici s Uzbekistanom, čiji prelazak zna biti kompliciran kao i dobivanje njihove vize. Javim se kroz par dana iz Taškenta. Budite mi dobro.

utorak, 17. listopada 2017.

Almaty

Stigao sam u Almaty brzim noćnim vlakom iz Astane. Nekada se ova relacija (oko 1200 km) prelazila za oko 18 sati, sve dok se prije nekoliko godina nisu pojavili brzi vlakovi, jedan dnevni i jedan noćni, koji taj put prevale za 13 sati (cijena karte samo 190 kuna). Budući da se radi o noćnom vlaku više kategorije, svi putnici imaju osiguran ležaj s posteljinom i mogu reći da sam se baš lijepo naspavao tu noć. Čak mi je odgovaralo i kašnjenje vlaka u dolasku od oko pola sata, budući da sam se u hostel pod imenom International Hostel City Center (27 kn/noć!) mogao prijaviti tek u podne pa sam lagano prošetao prema njemu i na pola puta sjeo na lijepu terasicu pojesti doručak i popiti kavu. Prvo što sam primijetio je puno toplija klima u odnosu na Astanu pa se tijekom dana komotno moglo lutati ulicama grada bez jakne. Ono što me malo zbunilo jest da se praktički po cijelom gradu ulice križaju pod pravim kutom i stvarno sve izgledaju slično pa se nije teško izgubiti. S druge strane, sve su ulice pune drvoreda, a s obzirom da je jesen tu, žute krošnje i njihovo lišće na cestama daju neki posebni ugođaj. Terase kafića i zalogajnica pune su ljudi, vrijeme je prekrasno, sunčano i toplo, i stanovnici grada to očito znaju iskoristiti.

Jedna od ulica karakterističnih za Almaty, prekrasni drvoredi i terase kafića posvuda

Počeci njihovog grada sežu u 1854. godinu kada je na mjestu stare oaze Almatu, koja se nalazila na Putu svile, osnovana ruska granična utvrda Verny. Nagli uspon grad je doživio poslije 1927. godine kada je Almaty (značenje ruske inačice imena Alma-Ata je djedovina jabuka, budući da se oko grada nalaze nepregledni nasadi divljih jabuka) proglašen glavnim gradom sovjetskog Kazahstana, a samo tri godine kasnije do grada je došla i pruga između povijesnog Turkestana i Sibira koja je još više ubrzala napredak grada. Raspadom Sovjetskog Saveza grad mijenja ime u Almaty, a 1997. godine prepušta i titulu glavnog grada Astani. Almaty danas ima oko 1,5 milijun stanovnika, što ga čini najvećim gradom u zemlji, a nalazi se na visini od oko 850 metara.

Jedini zadatak koji sam si zadao za prvi dan u Almatiju bio je otići do uzbekistanske ambasade i podignuti vizu. Zvuči jednostavno, ali čitajući forum Caravanistan (odličan izvor informacija za putovanje Srednjom Azijom) znao sam da me čeka dva do tri sata čekanja i guranja. Nažalost, imali su pravo. Ambasada radi s vizama od 15 do 18 sati. Došao sam pred ulaz pet minuta prije otvaranja, a tamo se već naguravalo stotinjak ljudi. Srećom, samo ih je tridesetak čekalo za vizu, dok su ostali tamo bili zbog drugih administrativnih gluposti. Oko 15:05 čuvar propušta prvih desetak ljudi, zatvara vrata i onda kreće lagano naguravanje koje je dovelo do toga da čuvar traži pojačanje. Ja sam se lagano udaljio i gledao to ludilo. Bilo je 15:35 kada je čuvar viknuo "tourist visa, tourist visa!". Ja i par drugih ljudi je dignulo dokumentaciju u zrak i bili smo propušteni kroz vrata (raja), uz očito negodovanje ostalih nesretnika. Dvadesetak metara dalje je mala kućica sa šalterom gdje se predaje dokumentacija, međutim morali smo čekati dodatnih 20 minuta da se isti otvori. Predali smo dokumente u par sekundi pa nam je rečeno da čekamo dok nam ne daju upute za plaćanje vize. Opet čekanje od nekih 15-20 minuta pa slijedi prozivanje imena, a mene su prozvali "Igor Liii...., Igor!". Dobio sam upute koliko platiti u kojoj banci i onda slijedi izlazak iz ambasade i traženje banke. Srećom, i tu se Caravanistan pokazao jako korisnim jer sam točno znao gdje se ta banka nalazi. Cijena vize je bila 26250 tenga, što je oko 67 eura, odnosno 13 eura manje nego što sam pročitao da bi za nas trebala koštati. U svakom slučaju ugodno iznenađenje! Po povratku u ambasadu nisam morao čekati na ulaznim vratima, a i dalje je bilo ljudi koji su uporno čekali, nego sam samo predao potvrdu iz banke i u roku pet minuta dobio putovnicu s vizom. Sve zajedno je trajalo oko dva sata pa sam valjda dobro i prošao. Na povratku iz ambasade, sa smješkom na licu, krenuo sam prema parku Panfilov u kojem se nalazi prekrasna pravoslavna ruska katedrala Zenkov koju karakteriziraju oni prekrasni raznobojni tornjići kakvi se mogu vidjeti i na poznatoj katedrali na moskovskom Crvenom trgu. Naravno da je usporedba pretjerana, ali fotogeničnost joj se ne može poreči. Zenkov katedrala cijela je sagrađena u drvu, čak i čavli su drveni (!), ali ovaj put ipak nisam imao sreće - u tijeku je renovacija pa je skoro u potpunosti prekrivena skelama. Otišao sam unutra vidjeti interijer, ali iskreno - crkva k'o crkva, ništa posebno. U istom parku nalazi se i fascinantan, čak i zastrašujući masivni spomenik palim borcima tijekom 2. svjetskog rata, prije svega maloj pješačkoj jedinici iz Almatija koja je u selu nadomak Moskve odbila napad nacističke vojske potpomognute tenkovima.

Manje zastrašujući, ali i dalje impresivan dio spomenika palim borcima i prekrasan drveni muzej instrumenata u lijevom kutu

Za Almaty sam si uzeo jedan dan više od planiranog jer sam pod svaku cijenu htio otići do kanjona rijeke Charyn. Nikako mi nije išlo za rukom naći ikakve konkretne informacije, osim da sigurno puno agencija u gradu organizira takve jednodnevne izlete, ali koje, kada ili kako - o tome ni riječi. Javnim prijevozom je u teoriji moguće vidjeti najpoznatiji od nekoliko kanjona kao jednodnevni izlet iz Almatija, ali budući da se radi o mjestu udaljenom 200 kilometara od grada, uz neophodno pješačenje od nekoliko desetaka kilometara do samog kanjona i kroz njega, postojala bi velika vjerojatnost da ne bi našao prijevoz za nazad u večernjim satima te bi zapeo u tom slabo naseljenom području. Od tuda i taj dan rezerve, zlu ne trebalo. Zahvaljujući Tamari i Moreni (hvala vam, cure, još jednom), stupio sam u kontakt s jednom od tih agencija i u petak ujutro odmah otišao uplatiti nedjeljnu turu "Četiri kanjona rijeke Charyn" da ne bih izgubio mjesto. To je značilo da će boravak u Almatiju postati puno ležerniji pa sam se s guštom ukrcao u metro (izgrađen 2011. godine, to je drugi metro u zemljama Srednje Azije, poslije onoga u Taškentu), prebacio u bus koji me odveo do podnožja brda Kok Tobe i onda pješke uzbrdo do omiljenog izletišta građana u kojem se nalaze i zabavni park, nekoliko vidikovaca, uspinjača, restorani i hoteli, mali ZOO, čak i skulptura originalne četvorke Beatlesa u prirodnoj veličini, uz zvučnu kulisu njihovih hitova, koja je tamo postavljena na zahtjev lokalnih obožavatelja. Na jednoj je tabli i popis poznatih osoba koje su posjetile Kok Tobe, a meni jedini poznati bili su francuski predsjednik Francois Hollande i legendarni Steven Seagal (budimo realni, jedino je Chuch Norris iznad njega po vještini umlaćivanja negativaca). Pogled na grad i snijegom prekrivene planine južno od grada, na granici s Kirgistanom, vrlo je lijep pa sam uz neobično jeftinu kavu za takvu poziciju uživao u suncu i panorami, potvrđujući ono što mi se motalo po glavi ova dva dana - ovaj grad kao da nema centar! Jednostavno nedostaje nekakav centralni gradski trg, ogroman spomenik, katedrala/džamija ili palača koja bi označavala centralno mjesto okupljanja lokalne mladeži i turista. No dobro, to je njihov problem, meni se grad sviđa i bez toga.

Pogled na grad s brda Kok Tobe
Sljedeće jutro krenuo sam u obilazak onoga što mi se na planu grada učinilo kao mogući centar, a dan ranije sam s vidikovca na tom području vidio nekoliko viših modernih nebodera. Nakon samo par minuta hoda od hostela došao sam to trga Respublika Alany koji izgleda prilično monumentalno sa svojim palačama i spomenicima, ali je problem što taj "trg" razdvaja avenija s ukupno sedam prometnih traka za koju mi je trebalo punih 40 sekundi da je pređem (skoro svi semafori u Astani i Almatiju imaju odbrojavanje do promijene svijetla), a dio je ograđen visokim metalnim ogradama, budući da su u tijeku nekakvi radovi (nadam se na suženju avenije). Nastavio sam dalje na jug do ulice s najvišim neboderima, međutim osim modernih staklenih poslovnih zgrada nema ničega interesantnog za vidjeti pa sam se vratio natrag i s podzemnom željeznicom otišao do stanice Zhibek Zholy (ili kako bi Kazahstanci rekli: Žbek Žole), ime koje se javlja posvuda, a tek sam danas slučajno saznao da znači "put svile". Malo dalje nalazi se centralni park Gorky, pun šetnica, jezeraca, kafića, raznih naprava za igru i zabavu, ali su mi opet za oko zapele prekrasne jesenje boje lišća na stablima i tlu. Nisam veliki ljubitelj jeseni, vjerojatno zato što to znači stalnu kišu u najdražem gradu na Rječini, ali ovaj njezin segment ipak popravlja ukupni dojam. Kad smo već kod Rijeke, u Almatiju sam na par mjesta vidio reklame prodavaonice namještaja pod imenom Armada (na latinici) pa me to podsjetilo da pozdravim prijatelje iz Ekipe 94.

Respublika Alany i sedmerotračna avenija

Jesenje boje u parku Gorky

Došla je i nedjelja. Buđenje u 6 ujutro da bi do 7 stigao do teatra Auezov gdje je bilo mjesto okupljanja grupe prije polaska u posjet kanjonima rijeke Charyn. Minibusom smo krenuli na četiri sata dug put do najudaljenijeg kanjona Temirlik, gdje nas je čekao polusatni silazak u prekrasan kanjon s malim potokom i još ljepšom šumom koja ga okružuje. U davna vremena ove kanjone (navodno ih je pet, od čega smo mi posjetili četiri), duboke 150 do 300 metara, izdubila je rijeka Charyn i dotjerala erozija te ih tako pretvorila u zanimljive prirodne atrakcije, koje svako godišnje doba izgledaju drugačije. Puno se vremena izgubi na putovanje između dva kanjona jer se oni nalaze desetak kilometara od glavne asfaltirane ceste pa je potrebno voziti po utabanim neravnim stazama. Tada mi je sinulo: čovječe, pa ti se upravo nalaziš usred nepregledne stepe u najudaljenijem dijelu Kazahstana, okružen devama i raznim vrstama goveda koja bezbrižno pasu nisko sivo raslinje i poljskim miševima koji na vrhu svojih hrpica pijeska znatiželjno promatraju rijetke prolaznike! Nakon tog trenutka prosvijetljenja, popraćenog dugim osmijehom, krenuli smo u kraći obilazak dvaju kanjona koje smo razgledali samo s njihovog ruba da bi nastavili do najpopularnijeg, a samim time i najposjećenijeg kanjona kojeg domaći zovu Dolina Zamkov, a koji se najčešće uspoređuje s mnogo većim i daleko poznatijim Grand Canyon u SAD-u. S obzirom da nije bilo vremena za silazak u sami kanjon, a slijediti sporu grupu ljudi koja svakih dvadeset metara treba odmor ili pauzu za slikanje selfija nije imalo smisla, pitao sam vodiča kad moram biti kod minibusa i krenuo u obilazak "zamaka" u vlastitom aranžmanu. Lutao sam tako sat vremena po rubovima litica, spuštao se prema podnožju kanjona i penjao na najviše stijene u potrazi za najljepšim pogledom, pazeći da se ne izlažem opasnosti više nego je to potrebno. Vrijedilo je truda! Ti oblici i boje zauvijek će mi ostati u sjećanju.

Kanjon Temirlik

Kanjon čijeg se imena ne sjećam

Dolina zamkov s malom oazom u dnu

Drugo jutro odjavio sam se iz hostela u 11 sati, otišao u moje omiljeno mjesto smazati zadnji kebab s ajranom i razmisliti kako izgubiti vrijeme do večernjeg vlaka za povijesni Turkestan. Odluka je pala - idem još jednom do brda Kok Tobe uživati u pogledu. Zanimljivo, ali tek taj dan poslijepodne pojavili su se prvi oblaci u dosadašnjih osam dana boravka u Kazahstanu. Tako lijepo i toplo vrijeme stvarno nisam očekivao jer termometar pokazuje čak 23°c. Pisao sam tekst za ovaj blog puna dva sata, sjedio u parku izuvenih tenisica, pio kavu, grickao kikiriki ili jednostavno - uživao. Vrijeme je prošlo neobično brzo pa sam se tijekom zalaska sunca polako spustio u centar i otišao do željezničkog kolodvora na krajnjem sjeveru grada. Sutra oko 9 ujutro trebao bi stići u Turkestan.

nedjelja, 15. listopada 2017.

Zapažanja iz Kazahstana

Kao i prilikom pisanja putopisa iz Indije i Nepala, u ova prva tri dana u Astani isto sam primijetio neke stvari koje smatram zanimljivima i vrijednim dijeljenja s vama pa krenimo redom:

1. Već prvo sunčano jutro sam se prilikom šetnje više puta okretao oko sebe da vidim gdje to teče/kaplje voda sve dok nisam skužio da taj zvuk proizvode gume autiju u dodiru s asfaltom. Ne sve gume i ne na svim cestama, tako da i dalje nisam sasvim siguran šta je točno uzrok tog neobičnog zvuka (kao kiša), iako takvo nešto nisam čuo niti jednom u Almatiju.
2. Vidio sam više benzinskih stanica i na svima se cijena benzina i dizela kretala od 150 do 170 tenga. Jednostavnom računicom dolazimo do cijene od - tri kune za litru! Tako je to kad ti zemlja leži na nafti i plinu.
3. Iako nisam lud za autima, vrlo brzo sam primjetio da je jaaako puno japanskih auta (Nissan, Mazda, Honda, Toyota, Mitsubishi), rekao bih 40-50% svih autiju na cesti. Od ostalih prednjače njemački proizvođači, prije svega Mercedesi i BMW-i, ali to su uglavnom crne limuzine koji razvoze političare i sve vrste vladinih dužnosnika, a njih stvarno ima masu u novom glavnom gradu Kazahstana.
4. Što se tiče prometne kulture, tu je situacija prilično zanimljiva. Pješaci imaju apsolutnu moć! Čim zakoračiš na cestu na pješačkom prijelazu bez semafora, auti se zaustavljaju. Jako pohvalno. A opet, vozači i ovdje vole koristiti trubu kao da će ona na neki čaroban način smanjiti gužvu na cesti. Daleko je to od trubljenja u Egiptu ili Indiji, ali s obzirom da pokazuju veliku prometnu kulturu u jednom segmentu, ne očekuješ da će u drugom biti toliko nazadni.
5. Vožnja modernim gradskim autobusima u Astani je neobična zbog njihovih vozača. Kako bi se kod nas reklo, kao da razvoze vreće krumpira. Naglo ubrzavaju, naglo koče, ulaze u zavoje kao luđaci, a ljudi lete s jednog kraja busa na drugi. Inače, i ovdje je na snazi onaj oblik socijalizma gdje će se za svakog naći posao pa tako ne trebate brinuti o kupovini karata za bus ili eventualnom švercanju/kaznama jer svaki bus ima svog prodavača karata koji poslije svake stanice naplaćuje karte putnicima koji su upravo ušli i koji jedini ima iskustvo/znanje kako pri takvoj vožnji ostati na nogama. Pohvalno je i da mlađi odmah prepuštaju svoje mjesto starijima ili majkama s malom djecom.
6. Čitao sam da je u Srednjoj Aziji svaki auto potencijalni taksi. Stopiranje u našem obliku zapravo i ne postoji jer se uvijek očekuje neka naknada za vožnju, makar simbolična. Vidio sam već puno ljudi, muških i ženskih, starih i mladih, da stanu uz cestu, dignu ruku za nekih 45° u odnosu na tijelo i bez ikakvih palčeva u zraku čekaju da im netko stane. I stane im u pravilu za najviše minutu-dvije. Navodno se prije ulaska treba dogovoriti cijena, tako da za turiste to može predstavljati problem zbog nepoznavaja jezika i uobičajenih cijena.
7. Isto tako sam primijetio da na cestama nema niti motora niti bicikala! Mislim da sam tijekom tri dana vidio ravno dva motora i tek nešto više bicikala. To je zanimljivo jer je Astana sagrađena na ravnom terenu i premrežena je širokim i beskrajno dugačkim avenijama, idealnim za bicikliranje. To je prepoznala i gradska vlast i postavila punktove s onim gradskim biciklama za iznajmljivanje (cijena 500 tenga/dan), ali ljudi izgleda jednostavno nisu zaintetesirani.
8. Skoro sam zaboravio spomenuti nešto neobično i nimalo ugodno. Cijelo vrijeme tijekom šetnji u Astani (sada sam u Almatiju i toga više nema) zrakom su letjele neke svilene niti i tražile nešto za što bi se zakačile - bilo stupove, ograde ili ljude. Bilo ih je posvuda i prvo se me podsjetile na paučinu, ali mi to nije imalo smisla jer ih je stvarno bilo previše. Drugi dan mi se jedna zakačila po ruci i onda sam prvi put primijetio malog crnog paučića kako baulja po mojoj koži. Više mi nije bilo svejedno. Niti znam koliko ih se već naselilo po meni niti o kakvoj se vrsti radi, ali barem znam da nisam jedini koji je imao te probleme jer su i ljudi oko mene bili puni tih bijelih niti. Sreća da sam nosio šiltericu pa sam ih rijetko osjetio na licu, ali zato često po rukama.
9. Istina je da malo ljudi govori engleski. Ruski i kazahstanski se podjednako koriste, a bez poznavanja ćirilice loše vam se piše. Znam da ruska ćirilica ima par različitih slova u odnosu na srpsku, ali sam vidio da kazahstanska ima još nekoliko "novih" slova s kojima se do sada nisam susretao. Ipak, većina tekstova je dvojezična pa sam teškom mukom ipak uspijevao čitati i razumijeti šta negdje piše. Puno je lakše kada slušaš ljude kako pričaju ruski jer se puno toga može shvatiti iz konteksta. Ono šta je stvarno lagano za razumijeti su brojevi koji su izgovaraju skoro isto kao kod nas.
10. Koliko sam uspio shvatiti, većina trgovina i ureda se otvara u 9 ili 10 ujutro, a grad prije 9 ujutro izgleda neobično prazno. Nema toliko uličnih prodavača hrane koliko sam ih očekivao, ali to bi moglo biti i zato što pokušavaju centar nove Astane održati "na nivou". Doduše, niti u Almatiju nije puno bolje, ali ipak sam uspio naći ih nekoliko kod kojih sam uzimao razne pekarske proizvode, uvijek različite, i od (mislim) pet kupljenih, četiri su imali punjenje od mesa i kapule. Dobar okus, ali ipak bi bilo lijepo promijeniti ga tu i tamo. Što se hrane tiče, nisam puno različitoga jeo jer sam tu tek par dana, ali probao sam njihova dva najpoznatija jela, plov (riža s povrćem i mesom, najčešće ovčetinom) i lagman (isto to, ali s paštom umjesto riže) - dobro, ali ništa posebno. Iskreno, najviše mi se svidio kebab u Almatiju, drugačiji nego ga kod nas spremaju i on je stvarno bio za prste polizat, posebno nakon što sam drugi dan otkrio tzv. ajran, nešto između mlijeka i kefira, dosta slano, ali odlično paše u kebab.

Lagman
Ovdje sam svakodnevno uživao u kebabu s ajranom