Taškent - prijestolnica Uzbekistana

Čim sam došao u Taškent, odmah sam otišao do željezničkog kolodvora kupiti kartu za Nukus i pritom se razočarao zbog rasprodanih karata. Otišao sam do hostela Topchan, prijavio se i odmah platio smještaj da se riješim one hrpe novčanica koju ste vidjeli u prethodnom izvještaju, ostavio stvari, provjerio na internetu mogućnosti koje mi preostaju i odlučio vratiti se na kolodvor čim prije kupiti kartu za noćni vlak za Urgench, dva dana kasnije od planiranog. Vožnja od 16 sati koštat će me oko 90 kuna. Što se tiče kupovine karata na kolodvoru, to je ponekad prava pustolovina. Četiri puta sam ga posjetio i samo dva puta uspio izaći s kartom u rukama. Jednom prilikom se srušio sistem u cijeloj zgradi pa su ljudi, a i ja zajedno s njima, počeli polako izlaziti neobavljenog posla. Kada sam odlučio kupiti karte za drugi dio putovanja, od Bukhare preko Samarkanda do Termeza, bio sam četvrti u redu na svojoj blagajni (ima ih desetak koje uvijek rade i na svakoj je gužva) i taman kad je samo jedna žena s nestrpljivim djetetom bila ispred mene - evo problema. Htjela je kupiti karte za četiri različita segmenta u četiri različita dana za tri osobe. Ne zvuči baš toliko strašno, zar ne? Ne bi ni bilo da se ne nalazim u državi koja želi imati apsolutno sve pod kontrolom i nadzorom. Za svaki segment putovanja brižna blagajnica je morala upisivati podatke sa sve tri putovnice i za svaku osobu izdati posebnu kartu, s tim da unešeni podaci iz putovnica nisu bili spremljeni za sljedeći segment, nego sve ispočetka - ime i prezime, datum rođenja i broj dokumenta. I tako 12 puta za ukupno 12 karata. Ne bi ni to bio toliki problem da u dva segmenta vlak već nije bio rasprodan. Žena s djetetom je zato morala nazvati muža i posavjetovati se što napraviti i koji od ponuđenih vlakova uzeti. Kada su napokon odlučili i kada je blagajnica izračunala cijenu, žena je opet zvala muža da provjeri da li je to previše ili im je cijena prihvatljiva. Iako sam se uvjerio da su Uzbekistanci prilično smireni ljudi i nije im problem čekati u redu, par ljudi oko mene je već počelo njurgati i govoriti si nešto u bradu. Vjerovali ili ne, kupovina karata za vlak je trajala ravno pola sata. Pola sata da se red smanji za jednu jedinu osobu! Za kraj sam od njezinog djeteta pri naglom okretu dobio udarac u ono mjesto. Baš mi je to trebalo. Prvo psihički, a onda i fizički knock-out. 

Željeznički kolodvor u Taškentu

Vratimo se mi Taškentu. Područje glavnog grada Uzbekistana je bilo nastanjeno već prije više od 2000 godina. Prilikom dolaska Arapa 751. godine ovdje se već nalazilo veliko naselje koje je pružalo utočište brojnim karavanama na Putu svile, a današnje ime Tashkent (značenje: grad kamena) grad je dobio već u 11. stoljeću. Povijesnih ostataka u ovom gradu zapravo i nema, budući da je potres koji se dogodio 1966. sravnio sa zemljom gotovo cijeli grad i ostavio bez krova nad glavom preko 300 tisuća ljudi. Sada u njemu živi preko dva milijuna stanovnika te je zbog toga najveći grad Srednje Azije.

Bez obzira na potres i nedostatak povijesnih građevina, bez imalo dileme mogu reći da me Taškent razočarao. Niti je lijep, niti je zanimljiv grad. Srećom, ekipa u hostelu je bila genijalna (Novozelanđani, Brazilci, Meksikanci, Španjolci, Belgijanci, Njemci, kasnije je čak došla i Beograđanka koju sam upoznao u hostelu u Almatiju) pa bi svaki dan otišao vidjeti jedan manji dio grada, uglavnom se vraćao razočaran, pa ostatak dana proveo u hostelu i pričao s njima, smijao se, zabavljao, igrao karte i pio do dugo u noć, a to je značilo i da bi buđenje bilo puno kasnije od planiranog, što se pokazalo apsolutno nevažnim. Već tijekom prvog dana primijetio sam dvije stvari (zapravo tri, ali o prisutnosti policije sam već pričao):
1. Ljudi su fizički potpuno drugačiji od Kazahstanaca. Gotovo da nema ljudi s kosim očima koji su u susjednoj zemlji bili većina, već su uglavnom nešto tamnije puti s crnom kosom. 
2. Spominjao sam aute japanske proizvodnje u Kazahstanu, ali u Uzbekistanu je situacija još luđa! Da se slikovito izrazim, od deset autiju koje vidite na cesti, osam će ih biti Chevrolet ili Daewoo (ovaj zadnji je nakon bankrota pripojen kompaniji koja proizvodi i Chevrolet pa se zapravo radi o istoj kompaniji), jedan će biti Lada i još jedan neke druge marke. S druge strane, od tih istih deset autiju, sedam ili osam će ih biti bijele boje. Ludilo! Ako parkirate svoj bijeli Chevrolet na nekom velikom parkingu, a ne znate registraciju svog auta, crno vam se piše.

Parking pokraj kasnije spominjanog Chorsu bazara. Povećajte sliku i obratite pozornost na bijele aute i marku Chevrolet (ako je znate prepoznati)

Budući da sam znao da ću u Taškentu ostati dva dana duže od planiranog, nisam odmah jurio obići centar, nego sam onako laganini podijelio grad na segmente i tako za drugi dan odabrao posjet TV tornju s panoramskom terasom i okolnim parkovima s jezercima koji se nalaze par kilometara sjeverno od centra grada. Prvi put sam koristio taškentski metro i ugodno se iznenadio, kako s cijenom od 1200 soma (manje od kune), tako i ljepotom nekih od podzemnih stanica ukrašenih mozaicima, kupolastim svodovima i raznim slikarijama, a da mogu biti još i ljepše uvjerio sam se sljedećih dana tijekom vožnje na drugim linijama. Stiglo je, međutim, prvo razočarenje - TV toranj je ove godine uveo posebnu cijenu za strance i ona više ne iznosi oko dva, već punih petnaest dolara, što je cijeli dan života u ovoj jeftinoj zemlji. Da stvar bude gora, svu svoju elektronsku opremu i torbe morate ostaviti na ulazu, što drugim riječima znači da plaćate petnaest dolara vožnju liftom do stotinjak metara visine i par minuta gledanja grada. Ne, hvala. Pokušao sam obići okolne parkove i jezera, ali su bile postavljene one pokretne ograde koje su čuvali policajci, tako da sam stvarno bio ljut i odlučio otići vidjeti još nešto jer sam za ovu šetnju potrošio niti sat i pol.

TV toranj s vidikovcem koji mi nije bio suđen

Pogledao sam plan grada i odlučio otići do Sheikhantaur memorijalnog kompleksa gdje se navodno nalaze tri prekrasna mauzoleja. Kao prvo, naći ih nije bilo nimalo jednostavno jer su uglavljeni u neku sporednu uličicu koja je bila sva raskopana pa sam se prvi put okrenuo nazad jer nisam mislio da tamo mogu biti ti mauzoleji. Lutao sam naokolo i ugledao prekrasne plave kupole ukrašene mozaicima, karakterističnima za mauzoleje u ovim krajevima, i krenuo unutar kompleksa gdje su bili čuvari s fiksnim detektorom metala. Pitao sam ih gdje mogu kupiti kartu, ali su me oni zbunjeno gledali pa sam probao na hrvatskom. Nije išlo ni tako sve dok nisam pokazao na karti te mauzoleje i njihovo ime pa su me uputili kako da dođem do tamo. Ispalo je da te prekrasne kupole pripadaju islamskom sveučilištu, a ja moram ponovo ići u onu raskopanu uličicu. Kad sam napokon našao te mauzoleje, razočarao sam se koliko su mali i uobičajeni. Ništa, idem tri kilometra južnije do Navoi parka, najvećeg parka u Taškentu, koji je navodno pun ekscentričnih građevina i skulptura. Kao prvo, velik dio parka je ograđen visokim ogradama i nije dopušten ulaz u njih, u dijelu parka se izvode radovi, a jedini dio parka koji mi se svidio je bilo malo jezerce s lijepim plavim mostićima. Inače, tijekom ovog kratkog boravka vani u dva su me navrata ljubazni policajci tražili putovnicu i da objasnim gdje idem nakon Taškenta, koliko dugo mislim ostati u zemlji i slične stvari. U globalu, jedno veliko razočarenje u Taškentu pa sam se s guštom vratio u hostel gdje je atmosfera bila, po običaju, odlična.

Jedini lijepi dio parka Navoi

Treći dan napokon sam odlučio otići do centra grada. Tamo navodno postoji prekrasna šetnica koju lokalni ljudi obožavaju i hvale, a zove se ni manje ni više nego Broadway. Prvo sam otišao do metro stanice Pakhtakor sa željom da vidim stadion istoimenog kluba, ali je isti bio u potpunosti zavoren i ograđen. Nastavio sam uz lijepu malu rijeku da bi došao do početka centralnog dijela grada. Vidi se da je bolje sređen od ostatka, ali jednostavno nema ničega što bi vas moglo impresionirati. Tu se nalazi nekoliko lijepih malih parkova, razni spomenici i memorijali, vladine zgrade, par normalnih fontana i jedna puno veća i atraktivnija, prekrasna (nažalost isto ograđena) stara palača ruske dinastije Romanov, centralna statua konjanika Timura i prije spomenuta šetnica Broadway koja izgleda tako brižno da nije vrijedna ni spomena. Ne znam, stvarno sam više očekivao od najvećeg grada Srednje Azije.

Atraktivna fontana u centru Taškenta

Sljedeći dan napokon mi se osmjehnula sreća i malo popravila sliku ovog grada. Krenuo sam na sjever do religijskog kompleksa Khast Imom koji se smatra službenim državnim religijskim centrom i gdje boravi veliki muftija Uzbekistana - najviši muslimanski autoritet ove zemlje. Dio kompleksa je novi, a stari dio je nedavno renoviran, tako da u cijelini izgleda veličanstveno. Oko prostranog centralnog trga nalaze se ogromna džamija s 54 metra visokim minaretima, medresa, mauzolej i muzejska knjižnica koja u svojem vlasništvu ima navodno najstariji kuran na svijetu koji potječe iz 7. stoljeća i koji se smatra najvećom atrakcijom ovog grada. Ovaj kompleks je stvarno prekrasan, pravo osvježenje nakon dva razočaravajuća dana pa sam sjedeći na klupi u lijepom parku proveo puna dva sata, promatrao svijet oko sebe i uživao u iznenađujuće mirnoj i opuštajućoj atmosferi. Spustio sam se pješke kroz ulice starog grada (masa niskih obiteljskih kućica među uskim prašnjavim uličicama) do Chorsu bazara, glavnog mjesta za kupoprodaju svega što raste i jestivo je. Iako moram priznati da me bazari nikad nisu previše privlačili, zbog viška vremena sam otišao posjetiti ovaj i nisam požalio. Osim ogromnog glavnog paviljona, tu se nalazi i nekoliko manjih, a svi su natkriveni s ukrašenim plavim kupolama. Osim u paviljonima, kupoprodaja se obavlja i ispod uređenih natkrivenih površina u neposrednoj blizini, ali i na otvorenom prostoru na direktnom udaru sunca. Sve ovo izgleda kao mravinjak. Toliko ljudi, žamora, svakakvih proizvoda, mirisa i boja - zaista impresivno. Ono šta sam primjetio, a šta su mi kasnije potvrdili neki gosti u hostelu, jest da niti oko bazara niti u centru grada praktički nema mjesta gdje možeš nešto pojesti! Svugdje se nude te njihove somse (kuglice tijesta s punjenjem od mesa i frigane u vrućem ulju) i to je to - restorane je u ta dva dijela grada jako teško naći. Uzeo sam zato tri somse i mislim da sam gadno pogriješio.

Religijski kompleks Khast Imom

Glavni paviljon na Chorsu bazaru

Probudio sam se sljedeće jutro ranije nego inače jer sam osjećao da mi se nešto "kuha" u trbuhu. Malo kasnije saznao sam da imam proljev, ali sam ga brzo neutralizirao s tabletama aktivnog ugljena. Uskoro me počela hvatati drhtavica, iako sam znao da je u hostelu toplo pa mi je postalo jasno da ću ovaj dan proležati u krevetu. Srećom, to se dogodilo u Taškentu, prilično nezanimljivom gradu, i to zadnji puni dan prije odlaska kada sam već obišao sve šta sam planirao. Nije bilo ugodno sve do predvečer kada sam nešto sitno povraćao i odjednom sam se počeo osjećati bolje. Iskreno sam se nadao da će me do sutra to proći jer me predvečer čekalo putovanje vlakom do Urgencha u trajanju od oko 16 sati. Tako je i bilo, doručak sam drugo jutro pojeo bez problema, nisam unosio u sebe nikakve gluposti (slatkiše, grickalice...), ali sam zato forsirao ispijanje vrućeg čaja i vode. Osjećao sam se dobro pa sam oko 16 sati polako krenuo iz hostela prema željezničkom kolodvoru i riješio uobičajenu detaljnu provjeru karata, dokumenata i prtljage prije samog ulaska u vlak. Čujemo se za par dana iz Khive, prvog u nizu od tri dragulja na uzbekistanskom dijelu Puta svile.

Priča o Uzbekistanu

Dan je dobro počeo. Oko deset sati sam se odjavio iz hostela u Shymkentu, odmah mi je došao bus koji me odveo do autobusne stanice Samal, kaotične kao i svaka u ovim krajevima. Pitao sam jednog uniformiranog čovjeka za maršrutku do granice Chernaevka, on mi je pokazao s rukom gdje bih trebao ići i tridesetak metara dalje vidio sam jednu s natpisom tog graničnog prijelaza. Bilo je samo dvoje ljudi unutra, a deset mjesta za popuniti, tako da je trebalo pričekati oko pola sata da napokon krenemo. Vožnja je trajala malo više od sat vremena i koštala dvadesetak kuna. Granice sam se malo pribojavao nakon svih onih natpisa na forumima, ali mislim da sam dobro prošao. Čak i jako dobro. Prvo sam razmijenio pet eura u uzbekistanske some i dobio 40 novčanica od po tisuću soma (slab tečaj, ali tako je to na granici) kako bi imao nešto sitno za doći do grada. Četiri tisuće soma sam platio nekoj ženi da mi popuni dva primjerka deklaracije o unosu novca i robe u Uzbekistan jer oni to jako ozbiljno shvaćaju. Deklaracija je krcata teksta na ćirilici i stvarno mi se nije dalo trošiti vrijeme na čitanje svega toga. Morate popuniti uobičajene formalnosti, ali i navesti s koliko točno gotovine ulazite, bilo koje valute, i nikako vam se pri izlasku iz zemlje ne smije dogoditi da imate više nego li ste naveli prilikom ulaska u zemlju. Treba navesti i sve elektroničke naprave pa sam ja napisao da imam mobitel i mašinicu za šišanje/brijanje. Potrošio sam zadnjih 500 tengi na vodu i par čokoladica i krenuo preko granice. Prvo na kazahstansku stranu koje se kasnije pokazala kao kompliciranija, iako u globalu mogu reći da sam odlično prošao jer mi je cijela procedura trajala samo pola sata. Pregledali su mi putovnicu nekih 7-8 puta, dva puta mi provukli prtljagu kroz skener, jednom je ručno prekopali, dva puta me uslikali, a carinici na kazahstanskoj strani su mi pokušali izvući nešto dolara jer su me malo gnjavili, tražili da pokažem sav novac koji iznosim iz zemlje i prijeteći nešto govorili na njihovom jeziku. Srećom, pravio sam se blesav pa su brzo odustali. Uzbekistanski carinik koji mi je udario ulazni pečat u vizu je znao za Hrvatsku (Horvatija) i odmah spomenuo Cro Copa. Ubrzo sam bio vani kad su me napali vozači taksija i nudili vožnje za deset dolara pa za pet dolara pa za 30000 soma, ali sam ih odbio i nastavio hodati oko kilometar do nekog parkinga. Tamo sam ipak prihvatio ponudu jednog tipa da me odveze do željezničkog kolodvora u Taškentu jer mi se činilo da ću imati problema naći maršrutku, a bus do grada navodno niti ne postoji. Koštalo me 25000 soma, što je oko tri dolara. Ne znam koliko bi ta relacija trebala koštati, ali nije mi se dalo više gnjaviti. Da stvar bude bolja, Uzbekistan je sat vremena ispred Kazahstana pa ispada da za cijelu proceduru na granici nisam vremenski ništa izgubio. Uskoro sam dobio i sms za ulazak u Uzbekistan koji kaže ovo: Cijena poziva prema Hrvatskoj je 17,02kn/min, a prema Uzbekistanu 23,22 kn/min. Dolazni poziv naplacuje se 8,66 kn/min, slanje SMS-a 4,94 kn, MMS-a 7,11kn, a cijena surfanja je 9,15kn/100 kB. Dolazni SMS se ne naplacuje. Sretan put i uzivaj! Drugim riječima, ne zovite me, neću se javiti! :-)

Dolazak na kazahstansko-uzbekistansku granicu

Prvo što sam namjeravao napraviti kada su me iskrcali kod željezničkog kolodvora bilo je potražiti banku da promijenim novac i tu sam ipak dobio normalan tečaj od 9430 uzbekistanskih soma za 1 euro (novcu ćemo se vratiti malo kasnije). Odmah sam otišao kupiti kartu za noćni vlak koji polazi za četiri dana na krajnji zapad zemlje, u Nukus, međutim uslijedio je prvi pravi šok na ovom putovanju - vlak je rasprodan, karata nema ni u kojoj klasi! Budući da taj vlak vozi samo dva do tri puta tjedno, a bukiran je i onaj sljedeći i s obzirom da nema buseva/maršrutki koje voze na toj relaciji, a govorimo o 15 do 20 sati vožnje, morao sam malo razmisliti šta učiniti i sa žaljenjem odlučio ostati u Taškentu dva dana duže i izbaciti posjet Aralskom jezeru, odnosno ići direktno noćnim vlakom u Urgench (Khivu).

Karta za Urgench, sve vam je jasno, jel tako?

Nukus, glavni grad Republike Karakalpakstan, autonomne pokrajine u Uzbekistanu, poznat je kao optimalna baza za izlete do mitskog Aralskog jezera, čije se nestajanje smatra jednom od najvećih ekoloških katastrofa izazvanih ljudskom intervencijom. Plan mi je bio posjetiti mali gradić Muynak, nekih 210 kilometara sjevero-zapadno od Nukusa, koji je nekada bio jedna od dvije glavne ribarske luke na Aralskom jezeru (druga je grad Aralsk, danas u Kazahstanu, s kojim Uzbekistan dijeli to jezero). Danas se nalazi, vjerovali ili ne, oko sto kilometara od jezera, a sve zahvaljujući sovjetskom projektu preusmjeravanja dviju rijeka koje su ga punile, kako bi se omogućilo navodnjavanje okolnih polja pamuka. Nekada četvrto najveće jezero na svijetu spalo je 1997. godine na samo 10% svoje originalne veličine, stvorivši pritom nekoliko manjih jezera, ali je Kazahstan, srećom, nedavno uzeo stvar u svoje ruke i razina vode se u najsjevernijem od tih jezera, nakon izgradnje brane, počela napokon dizati. Na južnoj strani, u Muynaku, i dalje se vide posljedice ekološke katastrofe, budući da su ljeta postala toplija, zime hladnije (zbog nedostatka vode koja djelomično regulira temperaturu), tlo izuzetno slano i neprikladno za uzgoj biljaka, a uz sve to su sve češće pješćane oluje koje tu istu sol dižu u zrak pa lokalno stanovništvo pati i od zdravstvenih problema. Nažalost, neću vidjeti legendarne ruzinave ribarske brodove "usidrene" u pijesku ispred Muynaka, pijesku koji je nekada bio dno jezera, a sada ga vjetar diže u kovitlace kao usred pustinje. Šteta, ali šta je, tu je.

Uzbekistan je specifičan i po tome da se radi o jedinoj državi na svijetu, uz Lihtenštajn, koja ne samo da nema izlaz na more, nego niti jedna od njegovih susjednih država (Kazahstan, Turkmenistan, Afganistan, Tadžikistan i Kirgistan) nema izlaz na more. A specifičan je i po pitanju monetarne politike. Od raspada Sovjetskog Saveza, Uzbekistanom je vladao samo jedan čovjek - Islam Karimov, sve do njegove smrti u rujnu 2016. godine. S ekonomsko-monetarnog aspekta donosio je neke neobične odluke:

- vezao je tečaj soma striktno uz dolar, neovisno od inflacije, tako da je crno tržište sve više raslo te se na ulici moglo dobiti duplo više soma od službenog tečaja u bankama koji je uvijek iznosio 4210 soma za jedan dolar.

- unatoč visokoj inflaciji, nije dopuštao tiskanje novčanica viših apoena od 1000 soma što je danas protuvrijednost od punih 77 lipa! Prije 2013. godine, kada je napokon odlučio dopustiti tiskanje novčanica od 5000 soma, za 100 dolara na crnom tržištu dobili biste bunt od 800 novčanica maksimalne vrijednosti.

- obvezao je sve domaće izvoznike da četvrtinu svojih prihoda (do nedavno čak i 50%) u stranoj valuti moraju prodati po niskom službenom tečaju Centralnoj banci.

- onemogućio je privatnim osobama (stanovnicima) da kupuju stranu valutu, već samo da je prodaju i to, naravno, po niskom službenom tečaju. To je i dovelo do procvata crnog tržišta.

Ova hrpa vrijedi malo više od 200 kuna, točno koliko i 3 noćenja u mom hostelu

Sve se promijenilo godinu dana nakon smrti autokratskog predsjednika Karimova, kojeg je naslijedio dugogodišnji premijer Shavkat Mirziyoev. On je 3. rujna ove godine donio odluku koja stupa na snagu već 5. rujna, a kojom je među ostalim ukinuo gore navedene odredbe i definirao novi tečaj u odnosu na američki dolar koji će iznositi 8100 soma i kojeg će ubuduće definirati tržište (trenutno je 8000). Također je tijekom ove godine tiskao novčanice od 10000 i 50000 soma, što se pokazalo i više nego opravdanim. Usporedo s tim odlukama, došlo je i do velikih racija diljem Uzbekistana u kojima su se hapsili poznati preprodavači stranih valuta na crnom tržištu i plijenio njihov novac. Ja sam bio spreman na korištenje crnog tržišta za promjenu svojih dolara, međutim prilikom sređivanja pozivnog pisma za dobivanje vize, ljudi iz Topchan hostela obavijestili su me o novonastaloj situaciji i ozbiljno upozorili da ne pokušavam promijeniti novac na taj način jer se time ništa više ne dobiva (zbog promjene službenog tečaja koji je sada kao i nekada "neslužbeni"), ali se zato riskira veliku kaznu pa čak i zatvor.

Iako je Uzbekistan s udjelom od 90% većinski muslimanska zemlja, ipak se radi o sekularnoj državi koja priznaje i druge religije koje na tom prostoru postoje duže vremensko razdoblje. Kao i u Kazahstanu, niti u Uzbekistanu se žene ne moraju pokrivati, a čak me iznenadio mali broj žena koje barem pokrivaju kosu i radi se u pravilu o starijim ženama. Iskreno da vam kažem, u jednom jedinom danu u Briselu ili Parizu vidio sam više u potpunosti pokrivenih žena, nego što ću ih u ovim zemljama vidjeti u 50 dana. U biti - jako žalosno. Mlađe cure bez ustručavanja pokazuju svoje lijepe noge i moderno se oblače, često farbaju kosu i ljube se s dečkima u javnosti. Alkohol je dostupan gotovo svugdje, a česti su i ovakvi dućani/kafići koji uvijek imaju natpis sličan ovome:

Dosta je neobična i razina policijske kontrole svega i svačega. Policajci ili vojnici su svugdje i u svako doba. Kontroliraju ulaze u javne zgrade, privatne institucije, željezničke i autobusne kolodvore, podzemnu željeznicu, pothodnike, važnije turističke atrakcije - kontroliraju sve! Čak i kada mislite da ih nema, budite uvjereni da vas neka kamera snima. Nose maslinasto-zelene uniforme, najčešće su opremljeni ručnim detektorima metala i naoružani pištoljima i pendrecima. Pregledavaju vam torbe i dokumente (nemojte ni pomisliti izaći van bez putovnice!), postavljaju vam razna pitanja, ali ipak, sve se to radi relativno ljubazno, čak i sa smješkom na licu ili spremni na šalu. Droga se ovdje praktički niti ne može nabaviti, a za dva grama marihuane prijeti vam 15 godina zatvora (kako kaže jedan od lokalnih u hostelu). Vlast izuzetno prezire sve oblike religijskog fanatizma i svim se snagama bori protiv toga. Za neke je strance možda i neugodno vidjeti toliko vojske i policije na ulicama, ali barem znate da čine sve što je u njihovoj moći da održe svoju zemlju sigurnom, što ona bez sumnje i jest.