Taškent - prijestolnica Uzbekistana

Čim sam došao u Taškent, odmah sam otišao do željezničkog kolodvora kupiti kartu za Nukus i pritom se razočarao zbog rasprodanih karata. Otišao sam do hostela Topchan, prijavio se i odmah platio smještaj da se riješim one hrpe novčanica koju ste vidjeli u prethodnom izvještaju, ostavio stvari, provjerio na internetu mogućnosti koje mi preostaju i odlučio vratiti se na kolodvor čim prije kupiti kartu za noćni vlak za Urgench, dva dana kasnije od planiranog. Vožnja od 16 sati koštat će me oko 90 kuna. Što se tiče kupovine karata na kolodvoru, to je ponekad prava pustolovina. Četiri puta sam ga posjetio i samo dva puta uspio izaći s kartom u rukama. Jednom prilikom se srušio sistem u cijeloj zgradi pa su ljudi, a i ja zajedno s njima, počeli polako izlaziti neobavljenog posla. Kada sam odlučio kupiti karte za drugi dio putovanja, od Bukhare preko Samarkanda do Termeza, bio sam četvrti u redu na svojoj blagajni (ima ih desetak koje uvijek rade i na svakoj je gužva) i taman kad je samo jedna žena s nestrpljivim djetetom bila ispred mene - evo problema. Htjela je kupiti karte za četiri različita segmenta u četiri različita dana za tri osobe. Ne zvuči baš toliko strašno, zar ne? Ne bi ni bilo da se ne nalazim u državi koja želi imati apsolutno sve pod kontrolom i nadzorom. Za svaki segment putovanja brižna blagajnica je morala upisivati podatke sa sve tri putovnice i za svaku osobu izdati posebnu kartu, s tim da unešeni podaci iz putovnica nisu bili spremljeni za sljedeći segment, nego sve ispočetka - ime i prezime, datum rođenja i broj dokumenta. I tako 12 puta za ukupno 12 karata. Ne bi ni to bio toliki problem da u dva segmenta vlak već nije bio rasprodan. Žena s djetetom je zato morala nazvati muža i posavjetovati se što napraviti i koji od ponuđenih vlakova uzeti. Kada su napokon odlučili i kada je blagajnica izračunala cijenu, žena je opet zvala muža da provjeri da li je to previše ili im je cijena prihvatljiva. Iako sam se uvjerio da su Uzbekistanci prilično smireni ljudi i nije im problem čekati u redu, par ljudi oko mene je već počelo njurgati i govoriti si nešto u bradu. Vjerovali ili ne, kupovina karata za vlak je trajala ravno pola sata. Pola sata da se red smanji za jednu jedinu osobu! Za kraj sam od njezinog djeteta pri naglom okretu dobio udarac u ono mjesto. Baš mi je to trebalo. Prvo psihički, a onda i fizički knock-out. 

Željeznički kolodvor u Taškentu

Vratimo se mi Taškentu. Područje glavnog grada Uzbekistana je bilo nastanjeno već prije više od 2000 godina. Prilikom dolaska Arapa 751. godine ovdje se već nalazilo veliko naselje koje je pružalo utočište brojnim karavanama na Putu svile, a današnje ime Tashkent (značenje: grad kamena) grad je dobio već u 11. stoljeću. Povijesnih ostataka u ovom gradu zapravo i nema, budući da je potres koji se dogodio 1966. sravnio sa zemljom gotovo cijeli grad i ostavio bez krova nad glavom preko 300 tisuća ljudi. Sada u njemu živi preko dva milijuna stanovnika te je zbog toga najveći grad Srednje Azije.

Bez obzira na potres i nedostatak povijesnih građevina, bez imalo dileme mogu reći da me Taškent razočarao. Niti je lijep, niti je zanimljiv grad. Srećom, ekipa u hostelu je bila genijalna (Novozelanđani, Brazilci, Meksikanci, Španjolci, Belgijanci, Njemci, kasnije je čak došla i Beograđanka koju sam upoznao u hostelu u Almatiju) pa bi svaki dan otišao vidjeti jedan manji dio grada, uglavnom se vraćao razočaran, pa ostatak dana proveo u hostelu i pričao s njima, smijao se, zabavljao, igrao karte i pio do dugo u noć, a to je značilo i da bi buđenje bilo puno kasnije od planiranog, što se pokazalo apsolutno nevažnim. Već tijekom prvog dana primijetio sam dvije stvari (zapravo tri, ali o prisutnosti policije sam već pričao):
1. Ljudi su fizički potpuno drugačiji od Kazahstanaca. Gotovo da nema ljudi s kosim očima koji su u susjednoj zemlji bili većina, već su uglavnom nešto tamnije puti s crnom kosom. 
2. Spominjao sam aute japanske proizvodnje u Kazahstanu, ali u Uzbekistanu je situacija još luđa! Da se slikovito izrazim, od deset autiju koje vidite na cesti, osam će ih biti Chevrolet ili Daewoo (ovaj zadnji je nakon bankrota pripojen kompaniji koja proizvodi i Chevrolet pa se zapravo radi o istoj kompaniji), jedan će biti Lada i još jedan neke druge marke. S druge strane, od tih istih deset autiju, sedam ili osam će ih biti bijele boje. Ludilo! Ako parkirate svoj bijeli Chevrolet na nekom velikom parkingu, a ne znate registraciju svog auta, crno vam se piše.

Parking pokraj kasnije spominjanog Chorsu bazara. Povećajte sliku i obratite pozornost na bijele aute i marku Chevrolet (ako je znate prepoznati)

Budući da sam znao da ću u Taškentu ostati dva dana duže od planiranog, nisam odmah jurio obići centar, nego sam onako laganini podijelio grad na segmente i tako za drugi dan odabrao posjet TV tornju s panoramskom terasom i okolnim parkovima s jezercima koji se nalaze par kilometara sjeverno od centra grada. Prvi put sam koristio taškentski metro i ugodno se iznenadio, kako s cijenom od 1200 soma (manje od kune), tako i ljepotom nekih od podzemnih stanica ukrašenih mozaicima, kupolastim svodovima i raznim slikarijama, a da mogu biti još i ljepše uvjerio sam se sljedećih dana tijekom vožnje na drugim linijama. Stiglo je, međutim, prvo razočarenje - TV toranj je ove godine uveo posebnu cijenu za strance i ona više ne iznosi oko dva, već punih petnaest dolara, što je cijeli dan života u ovoj jeftinoj zemlji. Da stvar bude gora, svu svoju elektronsku opremu i torbe morate ostaviti na ulazu, što drugim riječima znači da plaćate petnaest dolara vožnju liftom do stotinjak metara visine i par minuta gledanja grada. Ne, hvala. Pokušao sam obići okolne parkove i jezera, ali su bile postavljene one pokretne ograde koje su čuvali policajci, tako da sam stvarno bio ljut i odlučio otići vidjeti još nešto jer sam za ovu šetnju potrošio niti sat i pol.

TV toranj s vidikovcem koji mi nije bio suđen

Pogledao sam plan grada i odlučio otići do Sheikhantaur memorijalnog kompleksa gdje se navodno nalaze tri prekrasna mauzoleja. Kao prvo, naći ih nije bilo nimalo jednostavno jer su uglavljeni u neku sporednu uličicu koja je bila sva raskopana pa sam se prvi put okrenuo nazad jer nisam mislio da tamo mogu biti ti mauzoleji. Lutao sam naokolo i ugledao prekrasne plave kupole ukrašene mozaicima, karakterističnima za mauzoleje u ovim krajevima, i krenuo unutar kompleksa gdje su bili čuvari s fiksnim detektorom metala. Pitao sam ih gdje mogu kupiti kartu, ali su me oni zbunjeno gledali pa sam probao na hrvatskom. Nije išlo ni tako sve dok nisam pokazao na karti te mauzoleje i njihovo ime pa su me uputili kako da dođem do tamo. Ispalo je da te prekrasne kupole pripadaju islamskom sveučilištu, a ja moram ponovo ići u onu raskopanu uličicu. Kad sam napokon našao te mauzoleje, razočarao sam se koliko su mali i uobičajeni. Ništa, idem tri kilometra južnije do Navoi parka, najvećeg parka u Taškentu, koji je navodno pun ekscentričnih građevina i skulptura. Kao prvo, velik dio parka je ograđen visokim ogradama i nije dopušten ulaz u njih, u dijelu parka se izvode radovi, a jedini dio parka koji mi se svidio je bilo malo jezerce s lijepim plavim mostićima. Inače, tijekom ovog kratkog boravka vani u dva su me navrata ljubazni policajci tražili putovnicu i da objasnim gdje idem nakon Taškenta, koliko dugo mislim ostati u zemlji i slične stvari. U globalu, jedno veliko razočarenje u Taškentu pa sam se s guštom vratio u hostel gdje je atmosfera bila, po običaju, odlična.

Jedini lijepi dio parka Navoi

Treći dan napokon sam odlučio otići do centra grada. Tamo navodno postoji prekrasna šetnica koju lokalni ljudi obožavaju i hvale, a zove se ni manje ni više nego Broadway. Prvo sam otišao do metro stanice Pakhtakor sa željom da vidim stadion istoimenog kluba, ali je isti bio u potpunosti zavoren i ograđen. Nastavio sam uz lijepu malu rijeku da bi došao do početka centralnog dijela grada. Vidi se da je bolje sređen od ostatka, ali jednostavno nema ničega što bi vas moglo impresionirati. Tu se nalazi nekoliko lijepih malih parkova, razni spomenici i memorijali, vladine zgrade, par normalnih fontana i jedna puno veća i atraktivnija, prekrasna (nažalost isto ograđena) stara palača ruske dinastije Romanov, centralna statua konjanika Timura i prije spomenuta šetnica Broadway koja izgleda tako brižno da nije vrijedna ni spomena. Ne znam, stvarno sam više očekivao od najvećeg grada Srednje Azije.

Atraktivna fontana u centru Taškenta

Sljedeći dan napokon mi se osmjehnula sreća i malo popravila sliku ovog grada. Krenuo sam na sjever do religijskog kompleksa Khast Imom koji se smatra službenim državnim religijskim centrom i gdje boravi veliki muftija Uzbekistana - najviši muslimanski autoritet ove zemlje. Dio kompleksa je novi, a stari dio je nedavno renoviran, tako da u cijelini izgleda veličanstveno. Oko prostranog centralnog trga nalaze se ogromna džamija s 54 metra visokim minaretima, medresa, mauzolej i muzejska knjižnica koja u svojem vlasništvu ima navodno najstariji kuran na svijetu koji potječe iz 7. stoljeća i koji se smatra najvećom atrakcijom ovog grada. Ovaj kompleks je stvarno prekrasan, pravo osvježenje nakon dva razočaravajuća dana pa sam sjedeći na klupi u lijepom parku proveo puna dva sata, promatrao svijet oko sebe i uživao u iznenađujuće mirnoj i opuštajućoj atmosferi. Spustio sam se pješke kroz ulice starog grada (masa niskih obiteljskih kućica među uskim prašnjavim uličicama) do Chorsu bazara, glavnog mjesta za kupoprodaju svega što raste i jestivo je. Iako moram priznati da me bazari nikad nisu previše privlačili, zbog viška vremena sam otišao posjetiti ovaj i nisam požalio. Osim ogromnog glavnog paviljona, tu se nalazi i nekoliko manjih, a svi su natkriveni s ukrašenim plavim kupolama. Osim u paviljonima, kupoprodaja se obavlja i ispod uređenih natkrivenih površina u neposrednoj blizini, ali i na otvorenom prostoru na direktnom udaru sunca. Sve ovo izgleda kao mravinjak. Toliko ljudi, žamora, svakakvih proizvoda, mirisa i boja - zaista impresivno. Ono šta sam primjetio, a šta su mi kasnije potvrdili neki gosti u hostelu, jest da niti oko bazara niti u centru grada praktički nema mjesta gdje možeš nešto pojesti! Svugdje se nude te njihove somse (kuglice tijesta s punjenjem od mesa i frigane u vrućem ulju) i to je to - restorane je u ta dva dijela grada jako teško naći. Uzeo sam zato tri somse i mislim da sam gadno pogriješio.

Religijski kompleks Khast Imom

Glavni paviljon na Chorsu bazaru

Probudio sam se sljedeće jutro ranije nego inače jer sam osjećao da mi se nešto "kuha" u trbuhu. Malo kasnije saznao sam da imam proljev, ali sam ga brzo neutralizirao s tabletama aktivnog ugljena. Uskoro me počela hvatati drhtavica, iako sam znao da je u hostelu toplo pa mi je postalo jasno da ću ovaj dan proležati u krevetu. Srećom, to se dogodilo u Taškentu, prilično nezanimljivom gradu, i to zadnji puni dan prije odlaska kada sam već obišao sve šta sam planirao. Nije bilo ugodno sve do predvečer kada sam nešto sitno povraćao i odjednom sam se počeo osjećati bolje. Iskreno sam se nadao da će me do sutra to proći jer me predvečer čekalo putovanje vlakom do Urgencha u trajanju od oko 16 sati. Tako je i bilo, doručak sam drugo jutro pojeo bez problema, nisam unosio u sebe nikakve gluposti (slatkiše, grickalice...), ali sam zato forsirao ispijanje vrućeg čaja i vode. Osjećao sam se dobro pa sam oko 16 sati polako krenuo iz hostela prema željezničkom kolodvoru i riješio uobičajenu detaljnu provjeru karata, dokumenata i prtljage prije samog ulaska u vlak. Čujemo se za par dana iz Khive, prvog u nizu od tri dragulja na uzbekistanskom dijelu Puta svile.