petak, 8. prosinca 2017.

Povratak

Znao sam da je toliko puta spominjani Novozelanđanin već putovao u više navrata između Biškeka i Almatija pa sam ga pitao kakav je put i procedura na granici. Kaže mi da se putuje 4-5 sati i da prije nego uđem u maršrutku/kombi u Biškeku obavezno uslikam kombi s registracijom kako bi ga u slučaju gužve na granici mogao prepoznati jer svi putnici moraju granicu prijeći pješke i pričekati kombi s druge strane. S obzirom da moram računati na vlak koji iz Almatija za Astanu kreće u 17:20, zaključio sam da će biti dovoljno da se na autobusnom kolodvoru u Biškeku pojavim oko 9:30, računajući da će mi trebati najviše pola sata da krenemo prema granici. Naravno da nije bilo tako. U planirano vrijeme sam došao na kolodvor, prilično neispavan, valjda zbog uzbuđenja šta se napokon vraćam kući, vrlo brzo našao maršrutku s tablom "Almati", kupio kartu od 400 soma (35 kuna), uslikao je izvana i ušao u nju. Međutim, na karti sam vidio da je vrijeme polaska u 11:40 i bila je navedena registracija vozila koja nije ista kao od ove maršrutke. Izašao sam van i pitao vozača da li sam ušao u pravu maršrutku, a on je nakratko pogledao kartu i rekao da ne brinem, da uđem unutra i sjednem. Bilo je još šest mjesta za popuniti prije polaska. Vrijeme je prolazilo, a novi putnici su ulazili "na kapaljku", tako da su u 10:25 još uvijek bila slobodna tri mjesta i već me pomalo počela hvatati nervoza da ću imati problema s hvatanjem vlaka u Almatiju, posebno ako se nešto zakomplicira na granici. Na moju sreću, ovo je bila prva i zadnja maršrutka na cijelom ovom putovanju koja je s početne stanice krenula s nekoliko praznih sjedala. Nekih četrdeset minuta kasnije došli smo do granice. Vozač nas je zamolio da uzmemo prtljagu i krenemo pješke prema krigistanskoj carini. Kao i kod ulaska u zemlju, niti ovdje nije bilo nikakvih problema - provjera dokumenata i par pitanja o mojem boravku u Kirgistanu i izlazni pečat je bio u putovnici. Nastavio sam dalje kroz ograđeni koridor do kazahstanske strane i tu su počeli problemi. Prvo smo prije samog ulaska u zgradu carine čekali iza zatvorenih vrata u tom uskom ograđenom prostoru dobrih dvadesetak minuta i ljudi su počeli negodovati i tražiti da nas propuste. Izbila je mala svađa između putnika i carinika i to je samo povećalo moju nervozu, posebno jer sam znao da je par ljudi iz mojeg kombija prošlo kroz vrata prije nego su ih zatvorili. Kada su nas napokon propustili opet je trebalo popuniti formular za imigraciju, a dok sam ga našao u svoj toj gužvi, već je masa ljudi bila ispred mene u redu. Malo po malo smo se pomicali i kad sam ja došao na red, valjda zato što sam bio jedini putnik iz drugih zemalja osim Kirgistana i Kazahstana, opet je nastala blokada. Carinik je provjeravao moju putovnicu, ispitivao me na ruskom jeziku, iščitavao neku knjižicu i upisivao nešto u kompjuter punih deset minuta, a ljudi iza mene su opet počeli njurgati. Ipak sam dobio ulazni pečat, prošao skeniranje prtljage i ušao u Kazahstan. Bilo je par minuta do podne i sada je u svoj toj gužvi trebalo naći moj kombi i ljude iz njega. Taksisti su mi nudili prijevoz, ali sam nastavio hodati tristotinjak metara od granice dok nisam došao do benzinske stanice i tamo vidio grupicu ljudi u kojoj sam prepoznao neke od svojih suputnika. Dobro je, ipak nisam zakasnio, iako sam došao posljednji. Par minuta kasnije došao je bijeli kombi, ali ne onaj koji nas je dovezao do granice. Vozač mi je rekao da uđem i onda sam slučajno krajem oka "uhvatio" registraciju i shvatio da je to ista ona s moje autobusne karte! Dakle, procijenjeno vrijeme polaska (11:40) i registracija su se očito odnosili na kombi koji će nas voziti na drugoj dionici puta, od granice do Almatija. Kada sam krenuli, par minuta poslije 12 sati, odahnuo sam jer mi je postalo jasno da je najkritičniji dio puta iza mene i da ću stići na vlak za Astanu. Čim smo krenuli, primjetio sam da je sve odjednom postalo urednije, uz asfaltiranu cestu se nalaze pločnici za pješake, cvijetne gredice ukrašavaju ulicu, nema prašine niti blata... Da, Kazahstan je ipak neki drugi svijet (čitaj: bogatiji) u odnosu na ostale zemlje srednje Azije. Sat vremena poslije granice, nakon što smo prešli neki planinski prijevoj pun snijega, stali smo na pet minuta na raskršću da odemo na wc i kupimo nešto u obližnjem dućanu. Otišao sam obaviti što je trebalo, kad tamo najodvratniji wc koji sam na ovom putu vidio i koji me odmah podsjetio na film Milijunaš s ulice. Radi se o betonskoj kućici golih zidova i bez prozora u kojoj se nalaze "separei" s malom rupom u podu (širine 10 cm i dužine 20 cm) kroz koju odlazi sve što ljudi izbace iz sebe. Sve to pada u duboku blatnu rupu ispod kućice, a kroz procijep vidite i što se dolje nalazi. S obzirom da je procijep relativno mali, a ljudi ne ciljaju najbolje, pokraj njega se nalaze lokvice misteriozne žute tekućine, a na stijenkama procijepa i neke čudne nakupine smeđe boje. Zaključio sam da će to najvjerojatnije biti sok od jabuke i rastopljena čokolada. Sad sam se opet malo zapitao da li je Kazahstan zaista najuređenija zemlja u okruženju. Malo poslije 15 sati već smo bili u Almatiju, a s obzirom da mi je taj grad već bio poznat, lagano sam krenuo prema prvoj stanici metroa i otišao sve do zadnje, gdje se nalazi željeznički kolodvor. U toj kratkoj šetnji kroz grad primjetio sam koliko se sve promijenilo u ovih mjesec i pol koliko me nije bilo u Almatiju. Bilo je hladno, sunca ni za lijek, a najgore od svega, ono prekrasno žuto lišće je popadalo i učinilo grad nekako depresivnim. Sva sreća da sam ga posjetio na početku, tako da će mi ipak ostati u lijepom sjećanju. Promijenio sam preostale kirgistanske some u kazahstanske tenge i otišao nešto pojesti prije odlaska na vlak. Ipak je sve prošlo bez problema. Vlak je krenuo na vrijeme, čak su imali i opciju korištenja interneta (wifi) uz nadoplatu (desetak kuna za 24 sata) što sam s guštom prihvatio pa se nešto kasnije otišao počastiti u vagon-restoran. Sutra ujutro sam u Astani.

Maršrutka/kombi na relaciji Biškek-Almaty

Stigao sam u Astanu rano ujutro, oko 7 sati. Znao sam da ovaj grad ima sibirsku klimu i da mogu očekivati veliku hladnoću pa sam odlučio ostati na relativno toplom kolodvoru dok sunce malo ne zagrije. Popio sam čaj pa pojeo sendvič pa popio kavu, a vani još uvijek mrkli mrak. Tek oko 8:40 se počelo polako razdanjivati, a nešto poslije devet se pojavilo i sunce. Željeznički kolodvor je dosta daleko od novog dijela Astane, a s obzirom da sam ja još uvijek imao neobavljenog posla u ovom gradu, opet sam iskoristio onu odličnu aplikaciju 2GIS i saznao koji bus uzeti da dođem do staklene piramide koju sam za vrijeme prvog boravka u gradu vidio preko puta rijeke Ishim. Kad sam ušao u bus bilo je prohladno, ali sunčano, a kada sam četrdeset minuta kasnije izašao iz njega, bilo je oblačno, vjetrovito, hladno kao sam vrag i padao je lagani snijeg. Iako sam se tresao od hladnoće, ono šta sam došao vidjeti me toliko oduševilo da sam ipak zaboravio na vremenske uvjete. U staklenoj piramidi, visokoj 77 metara, nalazi se Palača mira i sloge/suživota (Palace of peace and reconciliation) koja je izgrađena 2006. godine kako bi svake tri godine bila poprištem Kongresa svjetskih i tradicionalnih religija. Tu su također i koncertna dvorana, muzej kulture, knjižnica, ali i smještaj posebno prilagođen svakoj religijskoj skupini koja je sudjelovala ili će sudjelovati na kongresu. U neposrednoj blizini nalazi se prekrasna plava staklena Palača nezavisnosti u kojoj se može vidjeti projekcija Astane kako bi ona trebala izgledati 2030. godine. Odmah do nje je Umjetnički fakultet, također obložen plavim staklom i vrlo neobičnog oblika, a na prostranom trgu gdje se sve te zgrade nalaze smjestio se 91 metar visok spomenik naciji. S bočne strane je prije pet godina izgrađena Hazret Sultan džamija s najvećom kupolom u Kazahstanu. Kada sve to vidite na jednom mjestu, stvarno ostanete zaprepašteni svom tom grandioznošću. Imao sam u planu prošetati do centra novog dijela grada, udaljenog oko tri kilometra od ovog trga, ali snijeg nije prestajao niti je hladnoća popuštala pa sam se ukracao u bus i otišao ugrijati u trgovački centar Keruan gdje sam znao da ću naći neophodnu toplinu, besplatan wifi i puno kafića i restorana.

Džamija, spomenik naciji, Umjetnički fakultet i Palača nezavisnosti po sibirskoj hladnoći

Fakultet i Palača iz drugog kuta

Piramida usred hladne kazahstanske stepe

Dva sata kasnije izašao sam na ulicu i vidio da se opet pojavilo sunce, a s njime i toplina. Otišao sam napraviti posljednji đir po gradu, bez ikakvih obaveza, i oko 15 sati krenuo busom prema aerodromu. Zbog putovanja u smjeru suprotnom od vremenskih zona, iz Astane sam odletio u 19:30, a u Budimpeštu sletio već u 20:00 sati. Let je bio ugodan, a sve što se događalo poslije toga uopće više nije važno. Osim da je Rijeka dobila velikog Milana 2:0.☺

Aerodrom u Astani nazvan po živućem/aktualnom predsjedniku Nursultanu Nazarbayevu

utorak, 5. prosinca 2017.

Biškek - prijestolnica Kirgistana

Glavni grad Kirgistana danas ima nešto manje od milijun stanovnika i nalazi se na 800 metara nadmorske visine. Iako se južno od grada nalazi ogroman planinski lanac Ala-Too, s najvišim vrhom visokim 4855 metara, zbog smoga i česte sumaglice pogled na te atraktivne planine je najčešće "zamagljen". Biškek je relativno mladi grad, osnovan sredinom 19. stoljeća kao ruski vojni garnizon. Između 1926. i 1991. godine grad je bio poznat pod sovjetskim imenom Frunze, dok je danas prilično nezanimljiv sa stajališta turista, ali predstavlja odličnu bazu za odlaske u planine ili za prikupljanje viza za ostale zemlje srednje Azije, budući da je Kirgistan prije svih u okruženju ukinuo vize za većinu razvijenijih zemalja svijeta.

Iako sam stigao u Biškek relativno rano, dok je sunce još bilo visoko na nebu, čitao sam na više mjesta da je za razgledati sve spomena vrijedno dovoljan jedan dan pa sam odlučio ostati u Homstelu, hostelu koji se nalazi u neuglednoj i neasfaltiranoj ulici, ali koji je unutra pravi raj za backpackere. Jedini hostel koji bi se u ovih pedesetak dana mogao usporediti s ovim je Topchan u Taškentu. Jednostavno postoje neka mjesta gdje se osjeti dobra vibra, gdje je sve na svome mjestu, prilagođeno niskobudžetnim putnicima i s ljudima sličnim tebi, spremnim za zabavu i razmjenu iskustava. Teško mi je bilo zamisliti da se mom putovanju bliži kraj, da je ovo zadnji grad koji trebam vidjeti prije povratka u Astanu.

Ujutro sam polako krenuo prema centru, do Demir banke, gdje sam trebao pokupiti "progutanu" kreditnu karticu. Nikakvih problema nije bilo, jedna minuta posla i kartica je već bila u novčaniku. Dan nije mogao bolje početi! S obzirom da niti Lonely planet niti Wikipedia ne spominju nikakve posebne atrakcije u gradu, tipa onih koje se ne smiju propustiti, jednostavno sam pogledao kartu grada, vidio da postoje dvije glavne paralelne avenije u smjeru istok-zapad i odlučio otići duž jedne avenije prema centru, a duž druge natrag prema hostelu. Ima tu lijepih zgrada, bez daljnjega, ali su većinom novijeg godišta, ništa povijesno - nekoliko zgrada raznih muzeja, brojne statue različitih oblika i veličina, par lijepih parkova i masivnih vladinih zgrada, nekoliko modernih instalacija koje vjerojatno svatko protumačuje na drugi način i mnoštvo stambenih blokova. Na krajnjem istočnom dijelu centra grada upravo je pri kraju izgradnja ogromne bijele džamije, a par stotina metara bliže nalazi se prekrasna ruska pravoslavna crkva plavo-bijele fasade. U neposrednoj blizini prostranog centralnog trga Ala-Too nalazi se ogromna ograđena Bijela kuća, središnjica Vlade Kirgistana, koja je 2005. i 2010. bila  poprištem velikih nereda, a prilikom ovih posljednjih poginula je 41 osoba te je zgrada bila dijelom spaljena, zajedno s mnogim originalnim dokumentima koji su se čuvali u njezinim (nedovoljno) zaštićenim prostorijama. Između užeg centra grada i mog hostela (pola sata hoda) nalazi se nekoliko gradilišta modernih stambenih zgrada, ipak nešto ljepšeg izgleda od onih tipičnih sovjetskih betonskih blokova, čiji se stanovi prodaju po cijenama između 750 i 900 eura po kvadratu. Za razliku od ostalih gradova srednje Azije, s izuzetkom dva najveća u Kazahstanu, vožnja gradskim prijevozom u Biškeku je izuzetno jednostavna ukoliko imate smartphone. Naime, uvrštavanjem tog grada u aplikaciju 2GIS sada je dovoljno da kliknete na karti grada mjesto gdje se nalazite i mjesto gdje želite ići i aplikacija će vam u par sekundi ponuditi nekoliko opcija prijevoza, tj. s kojim busevima ili maršrutkama putovati kako biste najbrže ili s najmanje presjedanja došli do željene destinacije. S obzirom da sam do centra otišao i predvečer, provjerio sam kako ta aplikacija funkcionira i mogu reći da sam prezadovoljan i da bi bilo lijepo kada bi puno više gradova bilo u njihovoj bazi. Tko god da ju je napravio, svaka mu čast.

Centralni trg Ala-Too

Kirgistanska Bijela kuća

Prekrasna ruska pravoslavna crkva

Ugodne šetnje parkom

Jedna od brojnih zelenih oaza u centru grada

Nažalost, nemam puno više od toga za reći o samom gradu i njegovim atrakcijama. Bilo je lijepo, opuštajuće i možda mi je baš to i trebalo prije dugotrajnog povratka kući. Sljedeće jutro moram na bus za Almaty, gdje hvatam noćni vlak za Astanu, gdje onda moram nekako izgubiti vrijeme do navečer kada mi polijeće avion za Budimpeštu. Bit će naporno, tako da mi je Biškek dobro došao da napunim baterije prije samog završetka ovog maratona.

petak, 1. prosinca 2017.

Karakol i Issyk-Kul jezero

Hostel u Biškeku gdje sam prespavao (Homestel, 5 dolara/noć) i slučajno naletio na Novozelanđanina odabrao sam zbog njegove pozicije između glavnog autobusnog kolodvora, kojeg ću koristiti još tri puta, i centra grada. Drugo jutro sam tako lagano prošetao do kolodvora i u roku od desetak minuta već bio na putu prema Karakolu, četvrtom najvećem gradu u Kirgistanu, smještenog desetak kilometara istočno od obale jezera Issyk-Kul, na visini od 1765 metara i udaljenog od metropole solidnih 405 kilometara. Tek sam u Ošu odlučio da ću, umjesto u Cholpon-Ati, najvećem mjestu na obali jezera, prespavati tri noći u Karakolu, prije svega zbog preporuka ostalih putnika koji su već bili u toj regiji. I dalje nisam siguran da li je to bio dobar ili loš potez. Uglavnom, nakon pet i pol sati vožnje (cijena karte 350 soma), od čega puna tri sata uz obalu jezera, stigao sam u Karakol, tijekom ljeta popularan zbog skrivenih rajskih dolina u okruženju, a tijekom zime po više od dvadeset kilometara skijaških staza na obližnjim planinama. Prvi put na ovom putovanju mogao sam osjetiti stari zaleđeni snijeg pod nogama, ali to je isto tako značilo i da je posvuda bilo blata i prljavih lokvi. Nimalo privlačno. Smjestio sam se u novootvorenom hostelu Orange (5 dolara/noć), smještenom u modernoj obiteljskoj kući narančaste fasade koju "čuvaju" dva slatka psića. Obitelj koja vodi ovaj hostel ima troje djece, a kad mi je njihov tata rekao da ima samo 38 godina i da je otišao u penziju (!) prije tri mjeseca, nisam mogao vjerovati. Radio je punih dvadeset godina u policiji, a ta profesija je očito dobro stimulirana u zemljama bivšeg sovjetskog bloka. Ja sam im bio jedan od prvih gostiju pa kad sam ga pitao da li mi može reći gdje se nalazi najbliži dućan ili restoran, rekao mi je da dođem za njim, sjeli smo u auto i napravili đir po gradu da mi objasni šta se gdje nalazi. Čak su me "unaprijedili" iz dormitorija s osam kreveta u privatnu sobu s tri kreveta jer je kao udobnija, a ja sam im ionako jedini gost pa nikome ne uzimam mjesto. Dva puta su me pozvali i na večeru koju su napravili za sebe, tako da se stvarno ne mogu žaliti na gostoprimstvo.

Teško je Karakol zvati gradom, prije je to jedno veliko selo, iako me začudio podatak da na području grada živi oko 75 tisuća stanovnika. Možda to i izgleda na nešto kada sve zazeleni i nema blata posvuda, jer se može tu naći pokoji obećavajući park ili lijepa ulica s drvoredima, ima dosta spomenika i statua, i crkva i džamija su napravljeni od drva i izgledaju atraktivno, deseci prekrasnih starih drvenih kućica sa šarenim fasadama privlače poglede turista, ali veliki dio ulica i dalje ostaje neasfaltiran, čak i u samom centru grada, a to automatski znači i prašinu u zraku, bazar izgleda očajno i sve mi se nekako čini da gradu fali ono nešto. Iako, trebam se onda zapitati šta uopće radim ovdje, s obzirom da je Karakol po zimi skijaška destinacija, a mene skijanje zanima kao i prosječnog Hrvata stanje u Gambiji. Da sam se ovdje našao po ljeti, vjerujem da bi uživao u šetnjama zelenim dolinama u neposrednoj blizini grada, posjetama planinskim jezerima ili jednostavno udisanju svježeg planinskog zraka dok pijem kavu na nekoj od terasa lokalnih restorana. Da ne duljim, imate ovdje par slika iz Karakola:

Simpatične stare šarene kućice u ulici s drvoredom

Stara drvena ruska crkva

Centar grada od 75000 stanovnika?

Ovako izgleda jedna od glavnih ulica u Karakolu. Obratite pažnju na planine u pozadini.

Jedan cijeli dan sam iskoristio za posjetu gradiću Cholpon-ata, udaljenom oko dva sata vožnje od Karakola. Ovo je mjesto tijekom ljetnih mjeseci trendseterska destinacija u koju dolaze bogati Rusi i Kazahstanci, kao i elita iz Biškeka, kako bi uživali u kupanju, sunčanju i ostalim ljetnim radostima. Duž dvadesetak kilometara obale nalazi se mnoštvo luksuznih resorta, tu je i tzv. vlak smrti (roller-coaster), može se ići na krstarenja luksuznim jahtama ili iznajmiti jet-ski, a tijekom noćnih sati trešti muzika iz brojnih disco klubova. Ipak, u vrijeme moje posjete ovo je bio uspavani gradić s oronulim fasadama u prvom redu do mora, na čijoj plaži ne radi niti jedan kafić. Uvijek sam mislio da je moja Malinska "mrtva" tijekom zime, ali sada vidim da može biti i znatno gore. Međutim, nije mi sve to uopće bilo važno jer sam ovdje došao prije svega zbog polja petroglifa (slika uklesanih u stijene) koje se nalazi par kilometara iznad grada. Nisam prije odlaska uopće pogledao na internetu kako to izgleda pa sam se ugodno iznenadio veličinom i izgledom ovog mjesta. Praktički nepregledno polje razbacanog kamenja različitih veličina, koje je prije mnogo tisuća godina na ovo mjesto "dostavio" ledenjak, sadrži prikaze životinja i ljudi, ali se tu mogu naći i stari grobovi, tajanstveni krugovi od naslaganog kamenja ili pak isklesani "čunjevi" koja navodno predstavljaju prikaze ljudi. Neki od tih petroglifa datirani su u kasno brončano doba (oko 1500.g.pr.n.e.), ali ih većina potječe iz razdoblja naroda Saka-Usun (8.st.pr.n.e.-1.st.n.e), čiji su svećenici koristili ovo područje u ritualne svrhe u čast bogu sunca, a živjeli su u naseljima koja se sada nalaze ispod razine jezera! Najčešći su prikazi lova na kozoroge, ali ima tu i leoparda, jelena, pasa, kao i raznih geometrijskih oblika, poput simbola sunca ili rogova životinja. Nažalost, mnogi se petroglifi više ne mogu raspoznati, a po običaju su mnoge uništili i sami ljudi, ali ja sam bio i više nego zadovoljan s onim što sam vidio.

Najveći i najbolje očuvani petroglifi nalaze se na kamenu odmah iza ulaza u kompleks

Polje petroglifa

Svako malo naići ćete na ovakve prikaze na kamenju

Da ne zaboravim spomenuti i par zanimljivosti o samom jezeru Issyk-Kul. Dakle, to je drugo najveće planinsko jezero na svijetu (iza Titicace u Andama), dugačko oko 170 km i široko oko 70 km. Njegovo ime znači „vruće jezero“ i, iako je to malo pretjeran naziv, zahvaljujući blagoj slanosti vode i termalnim izvorima jezero doista nikada ne smrzne, usprkos činjenici da se nalazi u vrlo hladnom dijelu svijeta i to na visini od 1600 metara. Budući da se razina vode tijekom razdoblja mijenjala, za sada je dokumentirano čak deset naselja koja se trenutno nalaze ispod površine jezera, a kao što ste već čuli, neka od njih pripadaju i narodu koji je zaslužan za petroglife iznad današnje Cholpon-Ate. Sovjeti su na obalama jezera masovno podizali svoje ljetnikovce i lječilišta, a stariji stanovnici obalnih naselja govore da su se nekada posvuda uz obalu mogli vidjeti nasadi maka i kanabisa, koji su nestali tijekom sedamdesetih godina zbog međunarodnog pritiska. Jezero je bilo poznato i kao poligon za testiranje najmodernijih torpeda za vojsku SSSR-a, daleko od očiju Zapadnog svijeta. A ovako jezero i njegova okolica izgledaju krajem studenog 2017. godine:

Obala jezera

Na plaži nema žive duše

Prvi red do mora izvan glavne sezone

Kao što vidite na slikama, na planinama sjeverno od grada počeli su se skupljati crni oblaci koji će, kasnije ću saznati, donijeti dosta kiše uz obalu jezera, ali i petnaestak centimetara novog snijega tijekom te noći u Karakolu. Iako je bilo lijepo ujutro vidjeti novonapadali i neizgaženi snijeg, bio je to moj zadnji dan u Karakolu pa i nije bio pretjerani gušt s običnim tenisicama gaziti po njemu i puževim korakom se voziti do kolodvora, od kuda sam krenuo natrag za Biškek do kojeg smo se, zbog tog istog snijega, vozili sat vremena duže nego u suprotnom pravcu.

Zadnje jutro u Karakolu

utorak, 28. studenoga 2017.

Put od Oša do Biškeka

Krenuo sam jutarnjom maršrutkom u 7:10 iz Oša prema Toktogulu. Obično se taj put prođe za 7-8 sati, no zbog zahtjevnog planinskog terena i nepredvidljivih vremenskih uvjeta nikad ne znate što se putem može dogoditi. Radi se o relaciji dugoj 399 kilometara, ukoliko se uračuna skretanje s glavne ceste do trećeg grada po veličini u Kirgistanu - Jalalabadu. Karta je koštala samo 440 soma, što je oko 40 kuna. Početak je bio obećavajući jer smo krenuli na vrijeme, dok je još bio mrkli mrak. Nakon dva sata vožnje stigli smo u Jalalabad, stali na autobusnom kolodvoru i, na moju žalost, ugasili motor. Ne znam šta je točno vozač rekao putnicima, ali svi su se u trenu raspršili naokolo, a ja ostao sam samcat pokraj kombija. Čekao sam i čekao pa otišao nešto pojesti pa otišao na wc, više iz dosade, nego potrebe, pa još malo čekao. Punih sat vremena stajali smo na kolodvoru u Jalalabadu. Da sam znao da će pauza biti tako duga, lako sam mogao razgledati cijeli grad. Krenuli smo dalje po nizinskoj cesti prema sjeveru i ubrzo su se ukazale prve planine, ali i neobična gola brda crvene boje. Posebno atraktivan teren počinje pokraj gradića Tash-Komur, poslije kojega kreće uspon koji prati kanjon rijeke Naryn, čiji je (pro)tok reguliran branom na ogromnom umjetnom jezeru Toktogul. Već sam spomenuo da su mi u hostelu u Ošu rekli da sjednem na desnu stranu zbog boljeg pogleda i, čim smo ušli u taj atraktivan kanjon sa strmim stijenama i rijekom neobične nijanse tirkizne boje, počeo sam proklinjati onoga tko mi je dao tu zlata vrijednu informaciju. Sreća (?) mi se ipak osmjehnula nakon sat vremena pokušavanja gledanja kanjona preko dva reda glava putnika. Naime, bager se prepriječio nasred ceste i blokirao prolaz autima jer se par stotina metara dalje odlomio komad stijene na cestu pa su je morali skloniti s puta prije nego dopuste nastavak prometovanja. Kolona je postajala sve veća, naznake skorog propuštanja vozila nije bilo pa su ljudi masovno počeli izlaziti van na prohladni planinski zrak i slikati kanjon s rijekom Naryn. Eto prilike i za mene! Obavio sam ono čemu se nisam nadao i usput uživao tridesetak minuta u prekrasnoj prirodi i svježem zraku. Nastavili smo put do neupadljivog gradića Kara-Kul u kojem se maršrutka dosta ispraznila pa sam se prebacio na lijevu stranu, a nakon tog mjesta kreće još jedan uspon i zatim silazak pun serpentina do južne strane jezera Toktogul, na čijim su se obalama izmijenjivale neobične formacije stijena. Punih sat vremena trajala je vožnja oko jezera okruženog planinama da bi došli do gradića Toktogul (petnaestak tisuća stanovnika), smještenog par kilometara od njegove sjeverne obale. Nakon devet sati vožnje ipak sam stigao na svoje odredište gdje ću ostati dvije noći i odmoriti se za nastavak puta prema Biškeku. U nastavku imate par slika s ove etape puta:

Prvo ukazanje planina poslije Jalalabada

Uskoro počinje i područje crvene zemlje

Rijeka Naryn

Prethodnu sliku je bilo moguće napraviti zahvaljujući ovom zastoju

Jezero Toktogul s neobičnim stijenama

U Toktogulu sam bio smješten u Rahat guest house (8 dolara noćenje s doručkom), kojeg vodi mlada žena s dvoje male djece koja se nedavno rastavila od muža i tijekom ta dva dana saznao sam sve o njemu i njihovom problematičnom odnosu (ne želi vidjeti djecu niti ih financijski uzdržavati) i utjecaju njegove zločeste mame na mišljenje bivšeg muža o njoj itd itd. Bilo mi ju je žao jer se vidi da joj je stalo i da želi imati normalan život, ali jednostavo ne ide, a budući da su njih dvoje zajedno vodili jedan guest house (koji je, zanimljivo, bio prepisan na njegovu mamu), imala je iskustva s time pa je krenula samostalno u taj posao prije samo dva mjeseca. Uglavnom, Toktogul je zapravo malo veće selo koje nema ništa zanimljivo za vidjeti, ali ima jezero i planine. Otišao sam dva puta do uzvisine iznad grada, prvi put ujutro, a drugi put prije zalaska sunca. Šetnja do vidikovaca je sama po sebi bila atraktivna jer se prolazilo kroz malo tradicionalno selo gdje su mnogi ljudi jahali konje, ne iz zabave, nego zbog posla, čuvali krave i ovce, a kokoši i purani su slobodno šetali prašnjavim neasfaltiranim ulicama. Kada sam ugledao groblje s neobičnim ograđenim grobnicama smještenim na brežuljcima, odlučio sam započeti uspon. Iako sam se mogao penjati satima da dođem do najvišeg vrha, zanimala me samo panorama mjesta i jezera, a to sam imao i nakon samo desetak minuta hoda. Nisam ponovio grešku iz Oša kada nisam ponio ništa za popit i pojest pa sam lijepo sjeo na suhu travu, pripremio si gozbu i sat vremena uživao u suncu i pogledu na dolinu, a isto sam ponovio par sati kasnije, samo na drugom mjestu. Nije da nisam prošetao po gradiću i dao mu priliku da me iznenadi, ali jedan park s nekoliko bista, zapušteni stadion i totalno zapušten ruzinavi vrtuljak nisu nešto što bih smatrao atraktivnim. Čak niti obala jezera nije zanimljiva jer nema plaža, budući da se radi o ne tako davno stvorenom umjetnom jezeru, ali cilj je ostvaren i dugački put između Oša i Biškeka prepolovljen na pola. Kasnije sam od Švicarca, kojeg sam upoznao u Ošu i kasnije opet sreo u Biškeku, saznao da sam napravio dobar potez jer je rekao da nikada nije toliko patio tijekom dvanaest sati duge vožnje u autu s nepoznatim ljudima od kojih nitko nije znao engleski, ali su svi znali glasno hrkati. Čekao je u Ošu čak dva i pol sata da se napuni auto pa su u Biškek stigli tek u 2 ujutro. Ne, takvo nešto mi stvarno nije bilo potrebno.

Pogled na groblje, Toktogul, jezero i planine

Na drugoj strani je malo idilično selo

Zalazak sunca iznad Toktogula

Ujutro sam otišao do zapuštenog autobusnog kolodvora, još jednog u nizu onih koji vjerojatno za svog vijeka nisu vidjeli pravi autobus, i odmah našao taksi do Biškeka. Srećom, radilo se o nekoj ogromnoj Hondi koja je imala neobično mnogo mjesta za noge pa mi nije bilo teško dati tih 600 soma koliko je vozač tražio. Radi se o udaljenosti od 270 kilometara, a put je bio daleko atraktivniji od ove prethodne dionice. Čim smo izašli iz Toktogula započeo je uspon, prvo kroz prekrasnu dolinu okruženu planinama koja je dio nekakvog zaštićenog parka prirode, a zatim još strmije u planine sve do prijevoja Ala-Bel na visini od 3184 metra, gdje je snijegom bilo prekriveno sve osim same ceste, koja je unatoč zahtjevom terenu i oštroj klimi stvarno u odličnom stanju. Nakon spuštanja s prijevoja uslijedilo je oko sat vremena vožnje kroz carstvo snijega i leda preko visoravni Suusamyr i taman kada se snijeg počeo povlačiti uslijedio je i drugi uspon do prijevoja Töö Ashuu na visini od 3180 metara nad morem. Na njegovom vrhu ulazi se u zastrašujuće uzak tunel pod nagibom (nizbrdicom gledano s ove strane) koji je dvosmjeran na način da auti slobodno prolaze kroz njega, dok se kamioni propuštaju naizmjenice jer se u tunelu definitivno ne bi mogli mimoići. To je i jedini dio puta gdje je asfalt u vrlo lošem stanju, a zbog gustog prometa je i zagađenje ispušnim plinovima itekako primjetno. Ipak, ovaj je tunel svakako bio neophodan jer se njegovom izgradnjom zaobišao prijevoj na visini od zavidnih 3586 metara. Nakon izlaska slijedi beskrajan niz serpentina kroz izuzetno uzak kanjon bez ijednog naselja ili makar kućice za odmor i osvježenje prije nastavka puta. Jedan zavoj za drugim i nakon nešto više od pola sata ipak smo stigli u dolinu i prvo naselje (Sosnovka) gdje se nalaze i naplatne kućice za ovu atraktivnu planinsku cestu. Nastavak vožnje kroz dolinu prema Biškeku bio je za zaborav. Zbog dobrog auta i vožnje bez često nepotrebnog stajanja, cijeli put je trajao samo četiri sata. 

Vožnja kroz dolinu u parku prirode

Nakon prijevoja slijedi carstvo snijega i leda

Iz topline auta ovo izgleda prekrasno

Snijeg se polako počeo povlačiti

Slijedi uspon na drugi prijevoj

Nakon tunela kreću serpentine do nizine gdje se nalazi Biškek
Iako sam u Biškeku prespavao jednu noć, nisam išao ni u kakvo razgledavanje, nego sam se samo pripremio za jutarnju vožnju za planinski grad Karakol, dalje na istoku Kirgistana. Otišao sam do bankomata podignuti nešto love za nastavak putovanja i, nakon šta mi je aparat izbacio traženi novac, na zaslonu se pojavila obavijest da mi je kartica blokirana i da se javim najbližoj poslovnici Demir banke. Baš mi je to trebalo! Bilo je već prekasno za otići do njih pa sam im poslao mail i iznenađujuće brzo dobio odgovor da karticu mogu podignuti početkom drugog tjedna, baš kada se iz Karakola vratim u Biškek. Ajde, bar nešto. Na povratku u hostel svratio sam na pivu i taman kad sam izašao van netko se počeo smijati ko lud i kad se napokon uspravio (toliko se smijao da se morao sagnuti od grčenja) vidio sam da je to Novozelanđanin kojeg sam upoznao još u Uzbekistanu. Stvarno lijepo iznenađenje, posebno kad mi je rekao da je smješten u istom hostelu!

subota, 25. studenoga 2017.

Osh - vrata Kirgistana

Bilo je oko 19 sati kada me vozač iskrcao na raskršću u centru Osha. Zapravo, kad Kirgistanci već svoj grad pišu "Oš" i isto tako ga izgovaraju, onda ću u ovom slučaju i ja odbaciti "međunarodnu" verziju imena ovog grada i ubuduće ga jednostavno zvati - Oš. Dakle, znao sam gdje se nalazi hostel s najdužim stažom ugošćivanja backpackera u ovom gradu (5 dolara noćenje) i lagano sam krenuo prema njemu. Sjećam se opisa na njihovoj web stranici da je njihov ulaz četvrti u nizu u stambenoj zgradi, iza zelenih vrata. Skrenuo sam s dobro osvijetljene glavne ulice u sporednu i naglo stao jer nisam vidio ništa pred sobom. Mrkli mrak. Upalio sam svijetlo (blic) na mobitelu i krenuo dalje do četvrtog ulaza, ali sam pritom vidio da su i svi prethodni ulazi zelene boje! Došao sam do četvrtog, ali tamo nema nikakve table ili obavijesti da se tu nalazi "Osh guest house". Internet nisam imao da još jednom provjerim pa sam stvarno ostao u čudu. Srećom, dok sam ja razmišljao šta napraviti, a to je trajalo dobrih desetak minuta, s gornjeg kata se spustila neka žena koju sam odmah pitao gdje bi to čudo moglo biti. Bez riječi mi je pokazala da idem za njom. Izašli smo ispred zgrade gdje mi je dala do znanja da moram ići iza ugla, a tamo još jedna zelena vrata, ovog puta s natpisom imena hostela. Kad sam ušao unutra, pitao sam ih da li su im možda upute krive i dobio sam očekivanu potvrdu jer su se nedavno malo proširili na vrt s bočne strane zgrade, gdje su prebacili i glavna vrata. Informacije na internetu, a danas se većina putnika tamo informira, nisu našli vremena promijeniti. Ništa zato, sve je to uobičajeno kada se putuje ovim zemljama. Ono što je bitno jest da sam se napokon smjestio i da mogu napraviti nekakav plan za sljedeća tri dana koliko sam odlučio ostati u Ošu. Ovo je, inače, drugi najveći grad u Kirgistanu, u kojem danas živi oko 300 tisuća stanovnika, a smješten je na 950 metara nadmorske visine. Star je gotovo tri tisuće godina pa njegovi stanovnici vole reći da je Oš stariji i od Rima. Njegove glavne atrakcije su peteroglava planina Suleiman Too koja se uzdiže praktički iz samog centra grada te gradski bazar za kojeg se smatra da je najveći u Srednjoj Aziji. Zbog blizine granice s Uzbekistanom, koji je udaljen niti deset kilometara, u ovom gradu živi gotovo 40% Uzbeka pa su, zbog povremeno napetih odnosa tih dviju zemalja, ovdje često izbijali nemiri, od kojih je posljednji bio ne tako davne 2010.

Kada je već ta planina toliko važna, odlučio sam prvo nju posjetiti sljedeće jutro i čim sam je prvi put ugledao, ostao sam "paf"! Stvarno izgleda genijalno, iako se uzdiže samo 175 metara iznad grada. Radi se o jedinom lokalitetu u Kirgistanu uvrštenom u Unescovu kulturnu baštinu kao primjer svete planine koja se štuje već tisućljećima, dakle još u vrijeme prije dolaska Islama. Na njoj se, navodno, nalazi i posljednje počivalište starozavjetnog kralja Solomona, kojeg muslimani štuju kao proroka Suleimana (od tuda naziv planine), a tu su i dvije male džamije iz 16. stoljeća, od kojih je jednu dao sagraditi sam Babur, osnivač i prvi vladar Mogulskog carstva koje je kasnije kontroliralo veliki dio indijskog podkontinenta. Tu ćete naći i jedan mauzolej, ostatke srednjovjekovnih kupelji, staro groblje, nekoliko manjih i nekoliko većih spilja, od kojih svaka, navodno, ima određene "moći" koje će riješiti brojne ljudske probleme poput neplodnosti, glavobolje ili križobolje, tu je i mnogo prastarih petroglifa s prikazima ljudi i životinja, kao i relativno novi muzej kojeg su napravili Sovjeti uz negodovanje tamošnjih muslimana, budući da je trebalo bušiti svetu planinu. Muzej, doduše, izgleda vrlo atraktivno jer se nalazi u spilji u strmoj stijeni, a u njemu možete vidjeti što se sve tijekom godina našlo i dokumentiralo na ovoj planini. Njoj možete prići s dvije strane slijedeći stepenice do Baburove džamije, gdje se nalazi i platforma s koje se pruža prekrasan pogled na centar grada. To su, naravno, samo službeni ulazi na planinu i na njihovim se počecima nalaze kućice za naplatu ulaznica od 20 soma (2 kune), ali ako ste u kondiciji i spremni za avanturu, slobodno se možete popesti bilo gdje jer je cijela planina, sa svih strana, isprepletena malim puteljcima, od kojih su neki vrlo dobri, ali ima i nekih prilično strmih i naizgled opasnih. Iako se posvuda nalaze povijesni lokaliteti, meni je planina bila zanimljivija zbog prekrasnog pogleda na grad, ali i dobar dio plodne doline Fergana. Budući da se s bilo kojeg od pet vrhova vidi susjedni Uzbekistan, u dva sam navrata prilikom penjanja ponovo dobio SMS da sam dobrodošao u Uzbekistan i da su cijene poziva takve i takve. Eto, toliko je blizu. Proveo sam ovdje puna tri sata, penjao se s jednog vrha na drugi (jedan je ipak ostao neosvojen zbog strmine i opasnog uspona), uživao u pogledu i suncu i jedino što mi je falilo su bile nekakve grickalice. Zato sam dva dana kasnije ispravio tu grešku, uzeo nešto hrane, otišao na vrh koji mi se najviše svidio i nastavio uživati u svemu prije navedenom.

Pogled na jedan od vrhova Suleiman Too planine na kojem se nalazi muzej u obliku prozora ili školjke ili ulaza u tunel ili...

Stepenice koje vode od muzeja prema Baburovoj džamiji s vidikovcem. Na ovoj stijeni vidite jednu od spomenutih spilja.

Pogled na centar grada s glavnog vidikovca.

Pogled na grad i vrh gdje se nalazi glavni vidikovac s još malo veće visine.

Na stražnjoj strani planine nalazi se lijepi pašnjak, jedino šta nema nikoga da ga popase.

Najatraktivniji od pet vrhova.

S obzirom da sam u Ošu bio i u nedjelju, ljudi iz hostela su svim gostima rekli da moraju otići vidjeti stočni sajam na periferiji grada koji se održava samo taj dan u tjednu. Pogledao sam malo na internetu kako to izgleda i kako doći do tamo pa sam odlučio otići s maršrutkom 105, kako je bilo i navedeno na par mjesta. Pitao me prijatelj da koji ću vrag na stočnom sajmu, a odgovor prije odlaska je bio da bi volio vidjeti neke egzotične životinje. Međutim, odgovor nakon dolaska na to mjesto bi bio "koji vrag mi je bio da idem na stočni sajam?". Gužva, prašina, smrad, govna po svugdje i ono najžalosnije - samo konji, krave i ovce. Egzotičnim životinjama ni traga. Mogu pretpostaviti da bi ljudima iz New Yorka ili Londona to moglo biti i zanimljivo, ali ja ipak znam kako te životinje izgledaju i svjestan sam da mlijeko ne proizvode u tvornicama, nego ga daju krave (i neke druge domaće životinje). Ono što će se kasnije pokazati važnim, dečki koji rade u hostelu očito nemaju pojma kako doći do tamo, a ne znaju ni mnoge druge stvari, pa su dvojici turista iz hostela rekli da moraju ići s maršrutkom 305, iako ona staje nekih četiri kilometra od stvarne lokacije sajma, koja je krivo ucrtana i na Google maps i na Open street maps, tako da sam tijekom vožnje do samog ulaza na sajam jednog dečka vidio kako pješaći prema njemu, a drugog skoro na istoj poziciji kada sam se vraćao sa sajma. Taj drugi je iz Švicarske i kasnije je govorio u hostelu da je bio ljut kada je vidio kako tretiraju životinje, tuku ih i vežu ih tako da se ne mogu pomaknuti ni centimetra. Složio sam se njime. Uglavnom, nije da vas zanima, ali cijena jednog janjčića je oko pedeset dolara, dok se starije kvalitetne ovce prodaju i za sto dolara. Cijena konja je od tisuću dolara na više. Vratio sam se razočaran u centar i krenuo na glavni bazar pronaći vunu za pletenje koju sam obećao donijeti iz ovih krajeva. Opet ponavljam, bazar ko bazar, ali ovaj je opet poseban zbog svog izgleda. Naime, smjestio se s obje strane male rijeke i proteže se uz nju puni kilometar, ali izgleda očajno, posebno kada ga se gleda s obližnjeg mosta. Radi se o hrpi ruzinavih kontejnera i sklepanih daščara, djelomično pokrpanih komadima lima. Nanizani su u par redova pa se stvarno lako izgubiš u tom labirintu. Prošetao sam jednom stranom bazara nekih desetak minuta, zabilježio i uslikao šta sam našao i kad sam dobio povratnu informaciju šta od ponuđenog da kupim, više nisam mogao naći taj štand. Sasvim očekivano. Prošetao sam tri puta uzduž tog poteza i napokon ga našao. I to sam obavio, a s obzirom da stvarno ne volim kupovanje bilo kakve vrste, odmah sam potražio najbliži izlaz i odlučio vratiti se u hostel i odmoriti se od života (i ljudi i životinja).

"Kravlji odjel" na stočnom sajmu

Mali segment bazara, gledano s obližnjeg mosta

Zadnji puni dan u Ošu otišao sam do autobusnog kolodvora da vidim da li postoji neka alternativa tim famoznim kolektivnim taksijima koji znaju biti jako neudobni na dužim relacijama, a s obzirom da je moja sljedeća destinacija Toktogul, oko 400 kilometara dalje, na putu preka Biškeku, razveselilo me kada sam vidio da postoje dvije maršrutke na dan, jedna u 7:10, a druga u 15:45. Vožnja traje između 7 i 8 sati, tako da je u obzir dolazila samo ta jutarnja. Kupio sam kartu (ako se to može nazvati kartom, jer je žena samo napisala na komadić praznog papira destinaciju, cijenu, datum polaska i potpisala se) te otišao drugi put na planinu Suleiman Too. Večer prije polaska pitao sam dečke iz hostela da li gradski busevi voze u 6:30, na što sam dobio odgovor da mi je jedina mogućnost u to vrijeme uzeti taksi, a na pitanje na koju stranu maršrutke bi trebao sjesti zbog atraktivnijeg pogleda na planine, preko kojih treba proći na putu do Toktogula, rečeno mi je da sjednem na desnu stranu. Oba odgovora su se pokazala krivima, zbog čega sam im napisao kritiku na stranici Booking.com da je bolje priznati da ne znaš odgovor, nego dati krivu informaciju i razočarati svoje goste (sjetite se i one krive informacije o broju maršrutke koju treba uzeti za doći do stočnog sajma).

Iako neke od sljedećih stvari nemaju direktne veze s Ošom, nešto od toga sam vidio i u ovom gradu što me onda podsjetilo i na neke druge specifičnosti u ovim zemljama:
- u dosta gradova na ovom putovanju vidio sam cijele ulice koje imaju samo jednu vrstu trgovina. To mogu biti mjenjačnice, turističke agencije, prodavaonice tepiha, mobitela ili čak i vjenčanica, ili pak nizovi postolara i servisera elektroničke robe. Iako možda zvuči neobično, nije to ni loše jer bar znate gdje morate ići da bi nešto našli. S druge strane, nije to ni nama u Rijeci bila nepoznanica, iako su kao jedini podsjetnik ostala imena ulica, kao što su Bačvarska, Jedrarska, Veslarska, Uljarska ili Užarska.
- kao i u cijelom svijetu, i u srednjoazijskim zemljama su ludi za mobitelima pa se oni prodaju i servisiraju na svakom koraku. Ono šta mi je bilo posebno zanimljivo su plakati veličine i do 1x2 metra koji se nalaze ispred prodavaonica mobitela, a koji prikazuju sve raspoložive brojeve svih raspoloživih mobilnih mreža koje se nude u toj trgovini. Rekao bih da se na tim plakatima nalazi popis i do tisuću raspoloživih brojeva, od kojih su neki precrtani što očito znači da je taj broj u međuvremenu kupljen. A zašto su ti plakati tako važni? Zato šta su ovdje ljudi opsjednuti "sretnim" brojevima i svi bi htjeli imati što više kombinacija poput 33, 777, 888, 55 itd. Mnoge trgovine i restorani isto imaju takva imena. Pred neki dan sam čak dobio na mobitel poruku od kirgistanskog operatera "O!" da se uključim u aukciju u kojoj je glavna nagrada VIP broj! Ludnica.
- nećete vjerovati, ali u Uzbekistanu, Tadžikistanu i Kirgistanu sam vidio kružne tokove u kojima onaj koji je u njemu nema prednost prolaza! Ali ima i masu kružnih tokova s "normalnim" načinom rada pa ti sad znaj šta napraviti kada mu prilaziš. U Urgenchu sam vidio kružni tok gdje jedan smjer ima prednost nad ostalima, tako da se auti, koji su već u kružnom toku, ali prilaze glavnom pravcu, moraju zaustaviti usred kružnog toga. S druge strane, u Dušanbeu sam vidio kružni tok koji je reguliran semaforima! I to ne da su semafori prije dolaska na kružni tok, nego se nalaze unutar samog kružnog toka kako bi regulirali koji smjer ima prednost. Meni se čini da cijeli smisao kružnog toka u tom slučaju gubi smisao.
- kad smo već kod prometa, treba reći i da se cijena benzina opet smanjila nakon izlaska iz Tadžikistana i sada je nešto ispod četiri kune po litri, što je za nekih 40% manje nego u susjedstvu, ali i dalje nekih 20-30% skuplje od Kazahstana i posebno Uzbekistana.
- čim sam ušao u Tadžikistan i dobio njihove prve novčanice, odmah sam primijetio da imaju novčanicu od 3 somona, šta mi je u startu bilo čudno. U Kirgistanu zato imaju kovanicu od 3 soma, tako da u obje zemlje njihova nominala ide ovako: 1-3-5-10... Zanimljivo.
- par natuknica o ruskom jeziku. Kad sam prvi put čuo riječ "putešestvija", a to je bilo tijekom izleta u kanjon Charyn u Kazahstanu, samo sam se nasmijao. Međutim, počeo sam je čuti posvuda, čak i onda kad nije imalo smisla, pa sam se malo zainteresirao i saznao da na ruskom ta riječ znači "putovanje". Dakle, ne nekakvo neobično, avanturističko putovanje, što bi kod nas značila ta riječ, nego najobičnije putovanje. S druge strane, tijekom putešestvija po utvrdama sjeverno od Khive, vozač se malo pogubio pa je uključio navigaciju na ruskom jeziku. Glas je govorio "povernut nalevo", šta mi je bilo sasvim jasno, ali i "povernut napravo", šta mi nije bilo najjasnije, dok nisam shvatio da ići "pravo" zapravo znači ići "desno".
- u sve četiri zemlje sam viđao (i dalje viđam svakodnevno) natpise "kafe-kafesi", što zapravo znači restoran ili zalogajnica, a ne kafić. Često u njima nisu ni imali kavu kada bi je tražio, a ako baš želite kavu, morate naručiti "kofe", bez naglaska na zadnjem slovu, i u 90% slučajeva ćete dobiti instant kavu 3u1. S obzirom da ju nikada nećete platiti više od 2-3 kune, može im se oprostiti.
- znate da nije lako prevesti neke riječi na engleski, ako im abeceda ima slova koja engleska nema. Dodatnu zbrku čini ćirilica, budući da se neka slova pišu isto kao u latinici, ali se zapravo radi o nekom drugom slovu. Tako sam u Ošu bio u restoranu Texas koji ima svoje specijalitete pa kad sam naručio "Shaurma Texas", konobarica je ponovila "Shaurma Tehas". Zašto? Zato šta je X u ćirilici slovo H u latinici. Opet, to ne objašnjava zašto hamburger uporno pišu gamburger (ili čak gamburg), a vidio sam na karti Karakola i disco club Hollywood, koji se u stvarnosti zove Gollivud. I za kraj opet nešto neobjašnjivo: pitao me vlasnik hostela u Karakolu da li mislim ići na "skaj" (ne priča engleski, samo ruski). Nisam imao pojma o čemu govori, dok nije s rukama pokazao kako skija. Dakle, "ski" kao općeniti naziv za zimske sportove oni izgovaraju "skaj". Totalno zbunjujuće.

srijeda, 22. studenoga 2017.

Khujand i put za Osh

Da bi se došlo između opuštajućeg Panjakenta i moje sljedeće destinacije, grada Khujanda (čitaj: Hudžand), opet je trebalo prijeći preko visokog planinskog lanca Turkestan, čiji najviši vrhovi dosežu visine od preko četiri kilometra. Ovaj put uspon nije pratio kanjone i doline, nego je cesta bila usječena u padinu planine i uz mnoge serpentine se postepeno dizala sve do pet kilometara dugačkog tunela Shahriston, otvorenog 2012. godine i udaljenog od uzbekistanske granice tek četiri kilometra. Kao i u slučaju tunela Anzob, i ovdje se prije otvaranja tunela moralo prelaziti istoimeni prijevoj na visini od 3378 metara koji je također tijekom zime često bio neprohodan. U području oko tunela je bilo dosta snijega, ali je tunel, za razliku od Anzoba, i osvijetljen i ventiliran. Za manje od četiri sata bio sam u drugom najvećem gradu Tadžikistana (oko 200 tisuća stanovnika) koji se vjerojatno ne bi našao na mom popisu za posjetu da se ne nalazi na putu prema kirgistanskom Oshu. Na ovom je mjestu Aleksandar Veliki sagradio svoju najsjeverniju postaju na Putu svile i grad je bio jako bogat dok ga Mongoli nisu sravnili sa zemljom. Zbog fizičke odvojenosti od juga zemlje i Dušanbea, ovaj je kraj ostao relativno miran nakon raspada SSSR-a pa se sada smatra najbogatijim dijelom Tadžikistana.

Neposredno prije dolaska pred tunel Shahriston

Iako je teško reći da je Khujand s turističkog stajališta zanimljiv grad, ipak se ovdje može potrošiti jedan dan jer se bogatstvo grada vidi i u njegovoj uređenosti, koja odudara od prosjeka Srednje Azije. Bio sam smješten u hostelu Sharq (10 dolara noćenje s doručkom) kojeg vodi simpatična obitelj, koja stvarno brine da ti bude ugodno i da ti ništa ne fali, i opet sam bio njihov jedini gost te dvije noći. Hostel je smješten samo par minuta hoda od ogromnog bazara zvanog Panchshanbe (značenje: četvrtak) koji je smješten u nekoliko velikih paviljona, ali se raširio i po okolnim ulicama. Unatoč tome, bazar ko bazar, vidiš jednog, kao da si ih vidio sve. Ipak, pokraj ovog bazara nalazi se najveći trg koji sam vidio na ovom putovanju i to ne bi bila neka zanimljivost da se zapravo ne radi o trgu uobičajene veličine za prosječne europske gradove. Shvatio sam da srednjoazijski gradovi zbog nekog razloga uopće nemaju trgove. Na jednoj strani ovog trga nalazi se ulaz u paviljon s lijepom fasadom, dok se na suprotnoj strani nalazi fotogenični religijski kompleks Sheikh Massal ad-Din s mauzolejom, dvije džamije i dva minareta. U daljini, preko rijeke Syr Darya, vide se planine koje, zajedno s centralnom fontanom, upotpunjuju lijepu sliku. Nastavio sam sjevernije uz glavnu ulicu do gradske utvrde iz desetog stoljeća, od koje su ostale samo obnovljene zidine, nekad dugačke šest kilometara sa sedam gradskih vratiju, unutar kojih se danas nalaze dva muzeja. Na području te utvrde nalazio se i grad kojeg je davno prije osnovao Aleksandar Veliki. Nešto sjevernije, između utvrde i rijeke, smjestio se prekrasan park pun drvenih paviljona, travnatih površina, statua i ukrasa od cvijeća i dvobojnog kupusa. Prešao sam rijeku do monumentalnog stepeništa ukrašenog mozaicima, na vrhu kojega se nalazi dvadesetak metara visoki kip Ismaila Somonija, pa nastavio prema stadionu sagrađenom povodom dvadesete godišnjice nezavisnosti Tadžikistana koji je, srećom, bio otvoren pa sam prošetao po tribinama i uslikao grad s njihovog vrha. Samo kilometar dalje, u jednom prilično neuglednom parku, nalazila se završna točka moje šetnje - 22 metra visoki kip Lenjina koji je do 1974. godine bio u Moskvi, ali je tada premješten (darovan) u Khujand koji se u vrijeme Sovjetskog Saveza zvao Leninabad. Bila je to lagana šetnja od oko tri sata koja mi je pokazala sve zanimljivo u ovom gradu.

Trg pokraj bazara

Obnovljene zidine stare gradske utvrde

Park iza utvrde s paviljonima i ukrasnim kupusom

Spomenik Somoniju s mozaicima

Ogroman kip Lenjina
Sljedeće jutro čekala me vožnja od nekih šest-sedam sati koja se u samom startu zakomplicirala. Vlasnik hostela mi je rekao da se očekuje dolazak predsjednika Rahmona (čije se slike s motivirajućim citatima vide svakih sto metara, po čemu je još ekstremniji od susjednih autokratskih predsjednika Karimova i Nazarbaeva) i da će cesta prema stanici na koju moram ići biti zatvorena jer se nalazi na putu od aerodroma do grada. Cesta je stvarno bila neobično prazna, ali su ipak propuštali pokoju maršrutku pa sam se odvezao do traženog mjesta gdje su me taksisti odmah pitali da li trebam ići do Isfare, grada na granici Tadžikistana i Kirgistana. Prihvatio sam cijenu od dvadeset somona, pričekao četrdeset minuta da se popune još tri mjesta i krenuo na sat i pol dugi put do granice. Zanimljivo je kako u ovim zemljama nitko nigdje ne žuri i nije im problem gubiti i po sat-dva čekajući u autu. Doduše, i nije da imaju neku alternativu kada se busevi ili maršrutke koje voze između gradova po fiksnom voznom redu mogu nabrojati na prste jedne ruke. Stigao sam u Isfaru oko 12:30 i odmah su krenule pljuštati ponude taksista da me odvezu do gradića Batken, na drugoj strani granice, ali mi je jedan tip ponudio i vožnju direktno do Osha, oko pet sati vožnje od Isfare. Kaže da mora navečer na aerodromu u Oshu dočekati nekog čovjeka pa da mu je dovoljan i jedan putnik, samo da pokrije trošak puta do tamo. S guštom sam prihvatio ponudu (oko 110 kuna) i krenuo na put u novom i udobnom kombiju. Granica je, za razliku od prethodnih, bila jednostavna i nitko mi nije provjeravao ili skenirao torbu niti me slikao, prije svega zato što Kirgistan već nekoliko godina ima bezvizni režim i samo je bilo potrebno provjeriti ulazne/izlazne pečate prethodnih zemalja da me propuste dalje. Na granici sam odjednom izgubio sat vremena jer se Kirgistan nalazi u drugoj vremenskoj zoni, ali je za utjehu uslijedila dobra cesta koje je izgrađena prije par godina kako bi se zaobišle brojne male enklave (tadžikistanski i uzbekistanski teritoriji na području Kirgistana) koje su sve do nedavno zadavale velike probleme stranim turistima zbog potencijalnih kontrola dokumenata i potrebnih dvostrukih ili trostrukih viza. Nažalost, kada smo prošli područje tih enklava, cesta je naglo postala katastrofalna i zadnjih stotinjak kilometara smo se vozili po rupama više od dva sata. Tijekom cijelog puta stalno su mi na mobitel stizale poruke da sam ušao u Uzbekistan pa opet u Kirgistan pa opet u Uzbekistan pa opet u Kirgistan, iako iz Kirgistana izašao nisam. Na putu smo prošli kroz grad Nookat, što me podsjetilo da sam prethodnih dana prolazio i kroz mjesta zvana Lakat i Gusar. Stigao sam u Osh tek nakon zalaska sunca. Dan je bio dug, ali tu sam, u Kirgistanu, zadnjoj od četiri zemlje na mom popisu.

nedjelja, 19. studenoga 2017.

Panjakent - planine i povijesni lokaliteti

Cesta između Dušanbea i Panjakenta (čitaj: Pandžakent) ide preko visokog planinskog lanca Zerafshan (Fan) i to je jedina kopnena veza između juga i sjevera zemlje. Malo je reći da je krajolik ovdje spektakularan, međutim do 2006. godine, kada je izgrađen tunel Anzob, nije bilo druge nego ići preko istoimenog prijevoja koji se nalazio na visini od 3372 metra i tijekom zime je često bio u potpunosti zatrpan snijegom pa je zemlja prometno bila odsjećena na dva dijela. Puštanjem u promet tog preko pet kilometara dugačkog tunela osigurala se cijelogodišnja povezanost dviju regija, ali tunel sve do nedavno nije uopće bio asfaltiran, nego čisti makadam pun rupa i lokvi vode, a još ni sada nije osvijetljen, a bome niti ventiliran, što se primijeti čim se uđe u njega pa imate osjećaj kao da vozite po mrklom mraku i gustoj magli ("maglu" naravno stvaraju ispušni plinovi kamiona i ostalih vozila). Obavezno je zatvaranje prozora jer bi se do izlaska iz tunela vjerojatno ugušili, a ne mogu ni zamisliti šta bi se dogodilo da vam tamo slučajno "rikne" auto. Sve osim te kritične točke, koja je opet stoput bolja od starog rješenja, je čista fantazija! U tom se planinskom lancu, zapadno od ceste, nalazi više vrhova od preko pet kilometara visine, ali i ostali vrhovi, svi redom viši od tri kilometra, izgledaju impresivno. Cesta prolazi kroz kanjone, tu i tamo se uz cestu pojavi neko malo selo, uglavnom uz malu rijeku, a bilo je zanimljivo vidjeti i sve te silne asfaltne baze i postrojenja za preradu kamenja u pijesak, što dokazuje da stvarno brinu o stanju i prohodnosti ceste, a cesta je trenutno u odličnom stanju. Budući da u Dušanbeu nisam odmah našao taksi do Panjakenta, udaljenog od prijestolnice oko 250 kilometara, prihvatio sam ponudu vozača koji je išao za Khujand, još dalje na sjeveru, da me iskrca u gradiću Ayni (140 km od Dušanbea) gdje se odvaja cesta za Panjakent. Dogovorio sam cijenu od 60 somona (50 kuna), što je više nego obično, ali to su realne cijene na toj relaciji, kako zbog zahtjevnog terena, tako i zbog veće potrošnje goriva koje je u Tadžikistanu ionako najskuplje u okruženju. Niti minutu nakon šta sam izašao na tom raskršću i stavio ruksak na leđa, potrubio mi je jedan vozač i s rukama pokazao da li trebam prijevoz za dalje. Dao sam znak da se zaustavi, otvorio je prozor, pitao sam ga da li ide za Panjakent, odgovor je bio potvrdan, ponudio sam 50 somona, što je vjerojatno i više nego šta bi me on tražio, i ušao u auto. Iako se krajolik poprilično promijenio (nema više onih visokih planina, već samo "običnih" planina), dolina Zerafshan s istoimenom rijekom su stvorili naizgled jako gostoljubivo mjesto. Cesta je i ovdje nedavno u potpunosti obnovljena (kaže vozač prije dvije godine), svakih par kilometara se nalazi neko lijepo naselje, rijeka je malo s lijeve, malo s desne strane, povremeno je stvorila i pravi kanjon, brda zamjenjuju planine, oranice i šumarci se neprestano izmjenjuju, vrbini drvoredi prate cestu, domaće životinje pasu na poljima, djeca se igraju uz cestu.... Ne znam, čak sam pomislio da bi ovdje mogao i živjeti koliko mi se svidjelo. Niti puna četiri sata nije mi trebalo da od Dušanbea stignem u Panjakent, a na forumima sam čitao priče stare samo par godina, prije kompletne rekonstrukcije te planinske ceste, da je vožnja između ta dva grada trajala 6-7 sati. Čovjek me iskrcao ispred samog ulaza u hotel Umariyon (11 dolara noćenje s doručkom) koji se pokazao najboljim/najluksuznijim na ovom putovanju. Ovaj dan je bio savršen!

Negdje prije početka završnog uspona

Obratite pažnju na serpentine u doljnjem lijevom kutu

Otvorio se pogled na visoke planine

Pauza nakon silaska s planina

Krajolik se mijenja jer smo ušli u dolinu Zerafshan

Šta nije lijepo?

Panjakent je gradić od nekih 40 tisuća stanovnika, a smješten je na visini od ravno tisuću metara. Očekivao sam zbog toga puno hladnije vrijeme od onoga što me dočekalo. Doduše, dani su bili manje vrući nego u Dušanbeu, a večeri prohladne, ali teško da se to još može smatrati planinskom klimom. Možda i bolje da je tako. Iako se Panjakent nalazi samo 60 kilometara od Samarkanda, zbog konstantnih napetih odnosa između Uzbekistana i Tadžikistana ta je granica već godinama zatvorena pa zaobilazni put između ta dva susjedna grada traje 8-10 sati. Šteta, jer bi Panjakent zasigurno privukao dobar dio turista koji dođu u posjet tom uzbekistanskom dragulju. Tu se dolazi zbog ljepote krajolika, prvenstveno planinskih jezera u zaleđu grada do kojih ima par dana planinarenja, ugodnije klime tijekom nesnosnih ljetnih vrućina na jugu zemlje, ali i zbog ostataka dvaju antičkih gradova. Iako sam došao ranije od očekivanog, nisam bio raspoložen ni za kakva razgledavanja, nego sam samo prošetao niz glavnu ulicu da nađem mjesto za ručak, a kasnije i za večeru. Ono što sam odmah primijetio jest ležernija atmosfera na ulici, bez neke gužve i jurnjave, nema toliko smeća niti iritantne prašine zbog koje sam svaku večer morao čistiti tenisice, sve je nekako drugačije i smirenije u odnosu na gradove koje sam do sada posjetio na ovom putovanju. Sviđa mi se ovdje.

Hotel Umariyon u glavnoj ulici u Panjakentu
Drugo jutro krenuo sam pun volje i energije prema glavnom bazaru i onda uzbrdo prema ostacima starog grada. Nakon petnaest minuta hoda vidio sam ostatke nekakvih zidina na brdašcu desno od ceste. Popeo sam se do njih, prošetao naokolo, ali nije to bilo to. Čitao sam da je površina koju je stari Panjakent zauzimao bila ogromna pa sam zaključio da negdje mora biti još ostataka. Odmah s druge strane ceste je puno veće brdo, ali gledano s ove strane ne izgleda kao da tamo ima ičega. Srećom da sam išao provjeriti, za svaki slučaj, jer tamo se nalazio gotovo nepregledni plato s ostacima starog grada. Antički Panjakent osnovan je u 5. stoljeću od strane Sogdijanaca, naroda iranskog porijekla, koji su bili sljedbenici Zoroastrizma. Zbog svoje pozicije na Putu svile i trgovine s Kinom grad je vrlo brzo prosperirao i neko je vrijeme bio jedan od najkozmopolitskijih gradova srednje Azije. To je potrajalo sve do 722. godine kada su stigli Arapi i osvojili grad i, unatoč tome što ga nisu do kraja razrušili, do kraja 8. stoljeća je bio u potpunosti napušten. Ono što sada ovdje možete vidjeti nije ništa veličanstveno jer se uglavnom radi o ostacima zidova i temelja starih zgrada, ali poanta je u površini koju ti ostaci pokrivaju, ali i o lijepom pogledu na novi Panjakent i dolinu Zerafshan s vrha brda. Spustio sam se do grada i krenuo do glavnog mosta preko rijeke koji vodi do naselja na sjevernoj strani doline. Putem sam svratio do Rudakijevog muzeja, toliko spominjanog i u ovim krajevima obožavanog pjesnika koji je rođen upravo u Panjakentu. U muzeju se nalaze izlošci posvećeni njemu samome, ali i reprodukcije značajnijih nalaza iz starog Panjakenta (originali su uglavnom u slavnom Ermitažu u St. Petersburgu) i još starijeg grada Sarazma, petnaestak kilometara od Panjakenta. Ispred muzeja sam vidio "cvijetne" gredice ukrašene dvjema vrstama kupusa koji zajedno izgledaju sasvim lijepo, a koje sam viđao i kasnije na nekim mjestima. Na povratku s druge strane rijeke, gdje nema ničeg zanimljivog, svratio sam u neki restoran uz samu obalu u kojem nema uobičajene sale sa stolovima, nego dugački hodnici s puno vratiju iza kojih se nalaze male prostorije koje služe kao privatni separei. Malo je bilo neobično biti potpuno sam u jednoj takvoj prostoriji, uz povremeni dolazak konobara da provjeri da li je sve u redu i treba li mi nešto, ali da sam imao privatnost - jesam. Drugi dan sam i u samom centru grada jeo u jednom takvom restoranu, iako su ovdje separei bili zaštićeni samo zavjesom. Što se drugog dana tiče, iako sam imao u planu posjetiti prije spomenuti Sarazm, prastari grad koji je osnovan još u 4. tisućljeću pr.n.e. (!) i koji je već oko 3000. godine pr.n.e. bio glavni centar metalurgije u srednjoj Aziji, iskreno rečeno - jednostavno mi se nije dalo. Iako ovaj lokalitet, uvršten u Unescovu kulturnu baštinu, zauzima ogromnu površinu, trenutno su iskopani i arheološki obrađeni samo manji dijelovi koji su natkriveni da bi ih se zaštitilo od atmosferskih utjecaja. Značaj Sarazma za izučavanje ranih početaka ljudske civilizacije je velik, ali radije sam drugi put išao prošetati po uzvisini gdje se nalaze ostaci starog Panjakenta i još malo uživati u labirintu povijesnih ostataka i panorami grada, nego pokušati naći rijedak prijevoz prema zapadu i zatvorenoj granici s Uzbekistanom da bi vidio par fragmenata ovog prapovijesnog grada.

Manje brdo na koje sam prvo došao u potrazi za ostacima starog Panjakenta (slikano s velikog brda)

Veliko brdo s brdom ostataka starog grada

Pogled na grad

Most preko rijeke Zerafshan