Panjakent - planine i povijesni lokaliteti

Cesta između Dušanbea i Panjakenta (čitaj: Pandžakent) ide preko visokog planinskog lanca Zerafshan (Fan) i to je jedina kopnena veza između juga i sjevera zemlje. Malo je reći da je krajolik ovdje spektakularan, međutim do 2006. godine, kada je izgrađen tunel Anzob, nije bilo druge nego ići preko istoimenog prijevoja koji se nalazio na visini od 3372 metra i tijekom zime je često bio u potpunosti zatrpan snijegom pa je zemlja prometno bila odsjećena na dva dijela. Puštanjem u promet tog preko pet kilometara dugačkog tunela osigurala se cijelogodišnja povezanost dviju regija, ali tunel sve do nedavno nije uopće bio asfaltiran, nego čisti makadam pun rupa i lokvi vode, a još ni sada nije osvijetljen, a bome niti ventiliran, što se primijeti čim se uđe u njega pa imate osjećaj kao da vozite po mrklom mraku i gustoj magli ("maglu" naravno stvaraju ispušni plinovi kamiona i ostalih vozila). Obavezno je zatvaranje prozora jer bi se do izlaska iz tunela vjerojatno ugušili, a ne mogu ni zamisliti šta bi se dogodilo da vam tamo slučajno "rikne" auto. Sve osim te kritične točke, koja je opet stoput bolja od starog rješenja, je čista fantazija! U tom se planinskom lancu, zapadno od ceste, nalazi više vrhova od preko pet kilometara visine, ali i ostali vrhovi, svi redom viši od tri kilometra, izgledaju impresivno. Cesta prolazi kroz kanjone, tu i tamo se uz cestu pojavi neko malo selo, uglavnom uz malu rijeku, a bilo je zanimljivo vidjeti i sve te silne asfaltne baze i postrojenja za preradu kamenja u pijesak, što dokazuje da stvarno brinu o stanju i prohodnosti ceste, a cesta je trenutno u odličnom stanju. Budući da u Dušanbeu nisam odmah našao taksi do Panjakenta, udaljenog od prijestolnice oko 250 kilometara, prihvatio sam ponudu vozača koji je išao za Khujand, još dalje na sjeveru, da me iskrca u gradiću Ayni (140 km od Dušanbea) gdje se odvaja cesta za Panjakent. Dogovorio sam cijenu od 60 somona (50 kuna), što je više nego obično, ali to su realne cijene na toj relaciji, kako zbog zahtjevnog terena, tako i zbog veće potrošnje goriva koje je u Tadžikistanu ionako najskuplje u okruženju. Niti minutu nakon šta sam izašao na tom raskršću i stavio ruksak na leđa, potrubio mi je jedan vozač i s rukama pokazao da li trebam prijevoz za dalje. Dao sam znak da se zaustavi, otvorio je prozor, pitao sam ga da li ide za Panjakent, odgovor je bio potvrdan, ponudio sam 50 somona, što je vjerojatno i više nego šta bi me on tražio, i ušao u auto. Iako se krajolik poprilično promijenio (nema više onih visokih planina, već samo "običnih" planina), dolina Zerafshan s istoimenom rijekom su stvorili naizgled jako gostoljubivo mjesto. Cesta je i ovdje nedavno u potpunosti obnovljena (kaže vozač prije dvije godine), svakih par kilometara se nalazi neko lijepo naselje, rijeka je malo s lijeve, malo s desne strane, povremeno je stvorila i pravi kanjon, brda zamjenjuju planine, oranice i šumarci se neprestano izmjenjuju, vrbini drvoredi prate cestu, domaće životinje pasu na poljima, djeca se igraju uz cestu.... Ne znam, čak sam pomislio da bi ovdje mogao i živjeti koliko mi se svidjelo. Niti puna četiri sata nije mi trebalo da od Dušanbea stignem u Panjakent, a na forumima sam čitao priče stare samo par godina, prije kompletne rekonstrukcije te planinske ceste, da je vožnja između ta dva grada trajala 6-7 sati. Čovjek me iskrcao ispred samog ulaza u hotel Umariyon (11 dolara noćenje s doručkom) koji se pokazao najboljim/najluksuznijim na ovom putovanju. Ovaj dan je bio savršen!

Negdje prije početka završnog uspona

Obratite pažnju na serpentine u doljnjem lijevom kutu

Otvorio se pogled na visoke planine

Pauza nakon silaska s planina

Krajolik se mijenja jer smo ušli u dolinu Zerafshan

Šta nije lijepo?

Panjakent je gradić od nekih 40 tisuća stanovnika, a smješten je na visini od ravno tisuću metara. Očekivao sam zbog toga puno hladnije vrijeme od onoga što me dočekalo. Doduše, dani su bili manje vrući nego u Dušanbeu, a večeri prohladne, ali teško da se to još može smatrati planinskom klimom. Možda i bolje da je tako. Iako se Panjakent nalazi samo 60 kilometara od Samarkanda, zbog konstantnih napetih odnosa između Uzbekistana i Tadžikistana ta je granica već godinama zatvorena pa zaobilazni put između ta dva susjedna grada traje 8-10 sati. Šteta, jer bi Panjakent zasigurno privukao dobar dio turista koji dođu u posjet tom uzbekistanskom dragulju. Tu se dolazi zbog ljepote krajolika, prvenstveno planinskih jezera u zaleđu grada do kojih ima par dana planinarenja, ugodnije klime tijekom nesnosnih ljetnih vrućina na jugu zemlje, ali i zbog ostataka dvaju antičkih gradova. Iako sam došao ranije od očekivanog, nisam bio raspoložen ni za kakva razgledavanja, nego sam samo prošetao niz glavnu ulicu da nađem mjesto za ručak, a kasnije i za večeru. Ono što sam odmah primijetio jest ležernija atmosfera na ulici, bez neke gužve i jurnjave, nema toliko smeća niti iritantne prašine zbog koje sam svaku večer morao čistiti tenisice, sve je nekako drugačije i smirenije u odnosu na gradove koje sam do sada posjetio na ovom putovanju. Sviđa mi se ovdje.

Hotel Umariyon u glavnoj ulici u Panjakentu

Drugo jutro krenuo sam pun volje i energije prema glavnom bazaru i onda uzbrdo prema ostacima starog grada. Nakon petnaest minuta hoda vidio sam ostatke nekakvih zidina na brdašcu desno od ceste. Popeo sam se do njih, prošetao naokolo, ali nije to bilo to. Čitao sam da je površina koju je stari Panjakent zauzimao bila ogromna pa sam zaključio da negdje mora biti još ostataka. Odmah s druge strane ceste je puno veće brdo, ali gledano s ove strane ne izgleda kao da tamo ima ičega. Srećom da sam išao provjeriti, za svaki slučaj, jer tamo se nalazio gotovo nepregledni plato s ostacima starog grada. Antički Panjakent osnovan je u 5. stoljeću od strane Sogdijanaca, naroda iranskog porijekla, koji su bili sljedbenici Zoroastrizma. Zbog svoje pozicije na Putu svile i trgovine s Kinom grad je vrlo brzo prosperirao i neko je vrijeme bio jedan od najkozmopolitskijih gradova srednje Azije. To je potrajalo sve do 722. godine kada su stigli Arapi i osvojili grad i, unatoč tome što ga nisu do kraja razrušili, do kraja 8. stoljeća je bio u potpunosti napušten. Ono što sada ovdje možete vidjeti nije ništa veličanstveno jer se uglavnom radi o ostacima zidova i temelja starih zgrada, ali poanta je u površini koju ti ostaci pokrivaju, ali i o lijepom pogledu na novi Panjakent i dolinu Zerafshan s vrha brda. Spustio sam se do grada i krenuo do glavnog mosta preko rijeke koji vodi do naselja na sjevernoj strani doline. Putem sam svratio do Rudakijevog muzeja, toliko spominjanog i u ovim krajevima obožavanog pjesnika koji je rođen upravo u Panjakentu. U muzeju se nalaze izlošci posvećeni njemu samome, ali i reprodukcije značajnijih nalaza iz starog Panjakenta (originali su uglavnom u slavnom Ermitažu u St. Petersburgu) i još starijeg grada Sarazma, petnaestak kilometara od Panjakenta. Ispred muzeja sam vidio "cvijetne" gredice ukrašene dvjema vrstama kupusa koji zajedno izgledaju sasvim lijepo, a koje sam viđao i kasnije na nekim mjestima. Na povratku s druge strane rijeke, gdje nema ničeg zanimljivog, svratio sam u neki restoran uz samu obalu u kojem nema uobičajene sale sa stolovima, nego dugački hodnici s puno vratiju iza kojih se nalaze male prostorije koje služe kao privatni separei. Malo je bilo neobično biti potpuno sam u jednoj takvoj prostoriji, uz povremeni dolazak konobara da provjeri da li je sve u redu i treba li mi nešto, ali da sam imao privatnost - jesam. Drugi dan sam i u samom centru grada jeo u jednom takvom restoranu, iako su ovdje separei bili zaštićeni samo zavjesom. Što se drugog dana tiče, iako sam imao u planu posjetiti prije spomenuti Sarazm, prastari grad koji je osnovan još u 4. tisućljeću pr.n.e. (!) i koji je već oko 3000. godine pr.n.e. bio glavni centar metalurgije u srednjoj Aziji, iskreno rečeno - jednostavno mi se nije dalo. Iako ovaj lokalitet, uvršten u Unescovu kulturnu baštinu, zauzima ogromnu površinu, trenutno su iskopani i arheološki obrađeni samo manji dijelovi koji su natkriveni da bi ih se zaštitilo od atmosferskih utjecaja. Značaj Sarazma za izučavanje ranih početaka ljudske civilizacije je velik, ali radije sam drugi put išao prošetati po uzvisini gdje se nalaze ostaci starog Panjakenta i još malo uživati u labirintu povijesnih ostataka i panorami grada, nego pokušati naći rijedak prijevoz prema zapadu i zatvorenoj granici s Uzbekistanom da bi vidio par fragmenata ovog prapovijesnog grada.

Manje brdo na koje sam prvo došao u potrazi za ostacima starog Panjakenta (slikano s velikog brda)

Veliko brdo s brdom ostataka starog grada

Pogled na grad

Most preko rijeke Zerafshan