Srednja Azija u 50 dana: Dušanbe - prijestolnica Tadžikistana

Na tadžikistanskoj strani granice sam promijenio preostale uzbekistanske some u tadžikistanske somone po tečaju 1000:1. Dobio sam tako 74 somona, a 40 (oko 35 kuna) ih je već otišlo na vožnju taksijem do Dušanbea, udaljenog od granice oko 65 kilometara. Nakon dobrih sat vremena vožnje bio sam iskrcan na raskršću nešto sjevernije od hostela Doshan i oko 15:30 se pojavio na njihovom ulazu. Moram reći da je ovaj hostel bio nešto drugačiji od ostalih. Ne samo po cijeni koja je bila ludo niska (25 kuna s uključenim doručkom), nego i po tome šta sam četiri od šest noći provedenih u Dušanbeu bio njihov jedini gost, tako da je u hostelu bio dežuran vlasnikov tata, budući da je u penziji i ima vremena, iako nije znao ni riječ engleskog. S obzirom da sam ja Igor (zanimljivo da Rusi to izgovaraju "Igr") i da dolazim iz slavenske zemlje, on je odlučio da ja njega razumijem i raspričao se kao da se znamo godinama. U početku mi je bilo malo neugodno stalno govoriti da nešto ne razumijem, ali s obzirom da je tip veseljak, uglavnom se smijao pa sam se smijao i ja. Svako toliko bi mi skuhao čaj, dva puta čak i večeru, pa me pozvao u kuhinju da malo popričamo kao u dobra stara vremena. Mogu reći i da mi se zbog toga razumijevanje ruskog jezika poprilično popravilo u tih šest dana.

Glavni grad Tadžikistana ima oko 600 tisuća stanovnika, a nalazi se na 800 metara nadmorske visine što je značilo ipak nešto podnošljivije dnevne temperature, ali i prohladne noći. Sve do dvadesetih godina prošlog stoljeća ovo je mjesto bilo toliko nevažno da je dobilo ime po jedinoj važnoj stvari koja se tamo održavala svakog ponedjeljka - tjednom bazaru. Drugim riječima, Dušanbe znači „ponedjeljak“. Stvari su se naglo promijenile 1929. kada do ovog mjesta dolazi željeznica i ubrzo slijedi industrijalizacija i naseljavanje grada. Raspadom SSSR-a, Dušanbe je postao središte velikih nemira (građanski rat je trajao sve do 1997. godine), a tijekom devedesetih su gradom vladale naoružane bande. Danas je Dušanbe sasvim ugodan grad za život, gdje su se stare sovjetske zgrade nedavno počele zamijenjivati novim modernističkim zdanjima raspoređenim duž širokih avenija s drvoredima. Iako se pokazalo da je grad manji nego sam mislio da će biti, dobro sam se tu osjećao. Imao sam svoja mjesta za popit kavu, za otići na večeru ili jednostavno prošetati kada bi me uhvatila dosada.

Odlučio sam ostati u ovom gradu čak šest noći zato što sam dva dana planirao potrošiti na cijelodnevne izlete u Qurgonteppu i Nurek, ali o tome malo kasnije. Što se tiče Dušanbea (zanimljivo, ali čini mi se da Tadžici to izgovaraju s naglaskom na zadnjem slovu "e"), već sam u dva dana vidio sve šta vrijedi vidjeti. Centralni park je najljepše mjesto u gradu, tu ima dosta zelenila, klupica za odmor, puno cvijeća, fontana, jezeraca i nekoliko turističkih atrakcija. Nisam ljubitelj obilazaka muzeja, ali oni su uglavnom u monumentalnim zgradama, kao što je to njihov Nacionalni muzej, pa sam ga svejedno išao pogledati, barem izvana. U tom se parku još nalaze ogromna Nacionalna knjižnica, Palača naroda sa zlatnom kupolom i drugi najveći barjak (postolje za zastavu) na svijetu, visok 165 metara, koji se vidi iz svih dijelova grada. Doduše, prilikom njegove izgradnje to je bio najviši barjak na svijetu, ali je par godina kasnije izgrađen još viši u Dubaiju. S Rusom, kojeg sam upoznao u Bukhari i s kojim sam se opet našao jedan dan u Dušanbeu, sam komentirao tu opsjednutost da se bude "naj" u nečemu, kao da su države svijeta muškarci koji se hvale veličinom svog znate već čega. Imam osjećaj da se tu radi o sindromu manje vrijednosti ili nedostatku samopoštovanja ako moraš stalno dokazivati i pokazivati drugima da si bolji u nečemu. Mislim, koga briga koliko ti je visok prokleti stup za zastavu? Šta će ljudi u toj zemlji bolje živjeti zbog toga? Dajte odrastite!

U parku se nalaze i dva lijepa i bogato ukrašena spomenika, jedan posvećen Rudakiju (858.-941.), slavnom perzijskom pjesniku i utemeljitelju klasične perzijske književnosti, a drugi posvećen Ismailu Somoniju (849.-907.), Samanidskom emiru koji je tu dinastiju doveo do vrhunca njezine moći. Istočno od parka je lijepa avenija Rudaki koja se proteže možda i desetak kilometara u pravcu sjever-jug i koja je u centralnom djelu puna cvijetnih gredica, popločenih šetnica i visokih drvoreda. Na najjužnijoj točki avenije nalazi se i moderan željeznički kolodvor koji je manje-više prazan cijelo vrijeme jer na njega pristanu jedan ili dva vlaka na dan! Jedan dan sam skočio i do Parka pobjede, istočno od avenije, gdje stanovnici grada navodno vole otići u šetnju jer se park nalazi na brdu s lijepim pogledom na grad. Tijekom sat vremena laganog uspona i šetnje po raznim puteljcima nisam vidio niti jednog jedinog čovjeka, osim radnika na održavanju zelenih površina. Pogled na grad bi bio i bolji da se nad njime svih šest dana nije nadvijao smog, prije svega od ispušnih plinova vozila. Kada bi se predvečer ponekad smanjila količina smoga nad gradom, na sjeveru bi se ukazale i visoke planine za koje prva dva dana nisam bio ni svjestan da su tamo od silne zagađenosti. Ne znam da li se radi o štednji pa u rezervare stavljaju lož ulje ili im je kvaliteta goriva općenito kriminalna, ali količina dima koja izlazi iz auspuha na velikom broju vozila je prestrašna. Usput treba spomenuti da je cijena benzina i dizela duplo veća nego u susjednom Uzbekistanu i kreće se između pet i šest kuna po litri. Iako sam govorio da je ovdje vozni park napokon raznolik, primjeti se nadmoć njemačkih autiju, prije svega Opela. Na drugoj strani rijeke Varzob nalazi se jedno blatno jezero po kojem se stanovnici Dušanbea (Kako ih nazvati? Dušanbejci?) vole voziti barčicama i pedalinama, a na obali jezera se nalazi i, kako oni kažu, najveća (opet sindrom manje vrijednosti) čajana na svijetu, kao i manji zabavni park ili po naški - lunapark. Nešto sjevernije se upravo gradi ogromna, ali baš ogromna džamija o kojoj nisam uspio saznati baš ništa. To bi bilo to što se tiče prijestolnice Tadžikistana.

Nacionalni muzej

3u1 - Palača naroda, Rudakijev spomenik i famozni barjak (koji je dalje od Palače naroda pa je jasno da je stvarno visok)

Panorama grada iz Parka pobjede

Spomenik poginulim Tadžikistancima tijekom 2. svjetskog rata u Parku pobjede

Spomenik Somoniju s Nacionalnom knjižnicom u pozadini

Jedan sam dan otišao na izlet na jug do stotinjak kilometara udaljenog grada Qurgonteppa. Ono šta me jako razveselilo je činjenica da je prije nekoliko godina u neposrednoj blizini mog hostela sagrađen novi autobusni kolodvor europskog tipa. Dakle, nema gužve, naguravanja, ludnice, dernjave, trubljenja, ali zato ima čekaonica, bankomata, kafića i ono što mi ponekad u ovim zemljama posebno fali - fiksnih voznih redova. Kompanija koja je izgradila kolodvor (Asian express) ima ovdje svoju bazu i ultramoderne autobuse s malim ekranima na svim sjedalima, ali zbog kvalitete cesta i nezahtjevnog terena trenutno vozi samo na jug i jugoistok zemlje. Cijena karte do Qurgonteppe bila je samo 15 somona (12 kuna), a vožnja je trajala dva sata. Iskrcali su me na periferiji grada na "autobusnom kolodvoru" na kojem nije bilo niti jednog autobusa, ali zato masa ljudi, autiju i maršrutki. Otišao sam pješke do centra grada, oko dva kilometra dalje, i putem nisam vidio ništa zanimljivo. Jedini lijepi kutak grada je bilo malo umjetno brdašce kružnog oblika na vrhu kojeg se nalazio muzej koji je podsjećao na svjetionik. Popeo sam se gore i pogledavši panoramu grada shvatio da je ovo bila greška. Sjeo sam malo dalje nešto pojesti i popiti kavu i usput pogledati na karti i internetu šta bi se još ovdje moglo vidjeti. Petnaestak kilometara istočnije nalazi se jezero s branom i zanimljivim formacijama stijena iznad njega. Prošetao sam do bazara s kojeg uvijek idu shared taksiji za okolna mjesta i već za pet minuta krenuo prema gradiću Sarband. Vozač me iskrcao sto metara od brane pa nije bilo teško otići do nje, ali mi tamo čuvari nisu dali da slikam, čak niti jezero koje je u suprotnom smjeru od brane za koju mi je jasno da je objekt pod strogim nadzorom. Nakon kratkog nagovaranja ipak sam dobio dopuštenje za jednu sliku jezera, a tada sam vidio i da ljudi slobodno šetaju preko same brane do druge strane rijeke. Razmislio sam malo ima li smisla ići prijeko jer sam dosta vremena izgubio na nezanimljivu Qurgonteppu, a već u poslijepodnevnim satima drastično opada dostupnost prijevoza natrag za Dušanbe. Odlučio sam vratiti se do centra Sarbanda koji nema ništa zanimljivo za vidjeti pa zaustavio maršrutku koja je išla natrag u Qurgonteppu. Tamo su me opet iskrcali na bazaru gdje sam se samo prebacio u drugu maršrutku i ubrzo bio na "autobusnom kolodvoru". Preko puta, uz rub glavne ceste, bilo je par autiju s nešto ljudi pokraj njih i to je uglavnom znak da se radi o shared taksijima. Istina je što kažu da najčešće ne moraš niti pitati gdje koji vozi jer čim kreneš prema njima oni sami krenu nuditi destinacije za koje voze. Odmah sam našao prijevoz, iako je trebalo čekati još 20 minuta da se auto napuni i da krenemo. Cijena je bila 20 somona, ali je zato vožnja trajala duplo kraće nego s busom.

Svjetionik/muzej u Qurgonteppi

Jezero pokraj Sarbanda

Pripreme za odlazak u Nurek su trajale puna dva dana. Našao sam na par mjesta na internetu istu informaciju od kuda idu taksiji za Nurek. Ta mi je lokacija bila već poznata jer se nalazi pokraj željezničkog kolodvora, tzv. Sadbarg. Otišao sam tamo oko 9 ujutro i našao karakteristično stajalište shared taksija i pitao ide li koji za Nurek, međutim ljudi su me samo blijedo gledali i slijegali ramenima. Nitko nije znao engleski pa sam mislio da možda samo trenutno nema ponude za taj smjer i da će uskoro netko doći. Prošetao sam do željezničkog kolodvora koji isto ima taksi stajalište, ali i tamo su svi okretali glavom na moj upit. Vratio sam se natrag do Sadbarga, ponovio pitanje, ali je odgovor bio isti. Kao da nitko nije ni čuo da netko uopće ide za Nurek. Još sam jednom postao zbunjen (česta pojava na ovom putu), ali sam se sjetio poslati poruku na Viber sinu od onog simpatičnog dede iz hostela koji zna nešto engleskog. Desetak minuta kasnije dobivam poruku "you need find 7 km" (moraš naći 7 km). Naravno da nisam imao pojma o čemu priča pa sam mu odgovorio da ne razumijem. Stiže poruka s objašnjenjem - "it's a place" (to je mjesto). Teško da sam mogao biti zbunjeniji od toga pa sam se javio onom Rusu i rekao mu da ne idem u Nurek pa se možemo naći nešto kasnije. Srećom, Rus je došao do centra grada s nekim lokalnim dečkom kojeg je upoznao preko Couchsurfinga i kojeg sam pitao isto pitanje. On je nazvao nekog prijatelja i dobio sam odgovor: nedavno je napravljen novi terminal da se shared taksiji maknu iz centra grada i sada taksiji za Nurek i većinu mjesta na jugu i istoku zemlje idu s tog mjesta. Dečko je označio to mjesto na karti i pokazala se udaljenost od 7,02 km. Nasmijao sam se i rekao im kakav sam odgovor dobio od onog tipa, a dečko kaže da se taj dio grada zapravo i službeno zove "7 kilometara", zbog očitog razloga. Zbunjenost je napokon nestala. Sljedeći dan otišao sam 7 kilometara istočno od centra, ali tamo je po običaju bila anarhija - ne znaš tko, šta, gdje, kako ni kada. Pravi mravinjak. Ne, zapravo, u mravinjaku postoji jasan red. Pitao sam par ljudi, nitko mi nije znao pomoći, netko je pokazivao u kojem smjeru da idem tražiti i tada me vidio neki dečko koji je znao engleski i pitao šta tražim. Kažem mu da želim ići u Nurek, a on odgovori da je maršrutka otišla prije sat vremena i da će se vratiti za isto toliko vremena jer je Nurek udaljen oko 60 kilometara od Dušanbea, a samo jedna maršrutka vozi na toj relaciji. Kaže mi da će se malo raspitati da li netko ide za Nurek pa će mi javiti ako nađe nekoga. I stvarno, desetak minuta kasnije mi pokazuje na nekog tipa koji je natovaren prtljagom išao prema svom autu. Iz Nureka je, vraća se natrag pa da nešto i zaradi na tom putu odlučio je uzeti još četvero ljudi, što je stvarno česta praksa u ovim zemljama. Nisu, dakle, svi vozači shared taksija "profesionalci" u smislu da žive od toga, već ih dosta njih jednostavno odluči zaraditi nešto ako već mora na put. Oko pola sata sam čekao da se napune sva mjesta i sat vremena kasnije sam bio iskrcan u centru ovog gradića poznatog po atraktivnom akumulacijskom jezeru okruženom planinama i drugoj najvišoj brani na svijetu (ravno 300 metara visine). Krenuo sam od centralnog Lenjinovog trga, na kojem se nalazi kip Lenjina, duž dugačke Lenjinove ulice, uz koju usporedo ide i Komunistička ulica, do brane kojom su se Sovjeti jako ponosili. Brani se, očekivano, ne može tek tako prići, jer je okružena bodljikavom žicom i visokim ogradama uz čuvare za dodatnu sigurnost, ali je na pristojnoj udaljenosti napravljen jedan parking s kojeg se gigantska brana sasvim dobro vidi. Nažalost, sunce je bilo baš iza brane pa je čak ni vlastitim očima nisam najjasnije vidio, ali ipak dovoljno dobro da se zaprepastim njezinom veličinom i smještaju između dvije stijene, čiji je procijep brana u potpunosti zatvorila. Divio sam se koju minutu tom prizoru pa krenuo natrag prema gradu, ali ovaj put uz samu rijeku koja, nekim čudom, nije Lenjinova. Ubrzo sam ugledao most koji mi na prvi pogled nije izgledao stabilno, ali sam vidio neki auto kako ga puževim korakom prelazi pa sam zaključio da je siguran i odlučio ići preko njega da vidim grad s druge strane. Kad sam stigao do mosta nisam mogao vjerovati da netko ima muda ići s autom preko njega, jer je i mene samoga bilo strah s obzirom da je dio mosta urušen i lagano nakošen na stranu, a kasnije sam vidio i improvizirani potporni stup koji tu stranu mosta drži u zraku. Strašno! U svakom slučaju, isplatilo se prijeći preko jer je pogled na rijeku, grad i planine bio prekrasan. Vratio sam se do glavnog trga i nastavio kilometar dalje do još jednog "autobusnog kolodvora" koji vjerojatno još od svog otvaranja nije vidio pravi autobus. Tu su se, po običaju, nalazili taksiji i za nekih pola sata krenuo sam natrag u metropolu.