Karakol i Issyk-Kul jezero

Hostel u Biškeku gdje sam prespavao (Homestel, 5 dolara/noć) i slučajno naletio na Novozelanđanina odabrao sam zbog njegove pozicije između glavnog autobusnog kolodvora, kojeg ću koristiti još tri puta, i centra grada. Drugo jutro sam tako lagano prošetao do kolodvora i u roku od desetak minuta već bio na putu prema Karakolu, četvrtom najvećem gradu u Kirgistanu, smještenog desetak kilometara istočno od obale jezera Issyk-Kul, na visini od 1765 metara i udaljenog od metropole solidnih 405 kilometara. Tek sam u Ošu odlučio da ću, umjesto u Cholpon-Ati, najvećem mjestu na obali jezera, prespavati tri noći u Karakolu, prije svega zbog preporuka ostalih putnika koji su već bili u toj regiji. I dalje nisam siguran da li je to bio dobar ili loš potez. Uglavnom, nakon pet i pol sati vožnje (cijena karte 350 soma), od čega puna tri sata uz obalu jezera, stigao sam u Karakol, tijekom ljeta popularan zbog skrivenih rajskih dolina u okruženju, a tijekom zime po više od dvadeset kilometara skijaških staza na obližnjim planinama. Prvi put na ovom putovanju mogao sam osjetiti stari zaleđeni snijeg pod nogama, ali to je isto tako značilo i da je posvuda bilo blata i prljavih lokvi. Nimalo privlačno. Smjestio sam se u novootvorenom hostelu Orange (5 dolara/noć), smještenom u modernoj obiteljskoj kući narančaste fasade koju "čuvaju" dva slatka psića. Obitelj koja vodi ovaj hostel ima troje djece, a kad mi je njihov tata rekao da ima samo 38 godina i da je otišao u penziju (!) prije tri mjeseca, nisam mogao vjerovati. Radio je punih dvadeset godina u policiji, a ta profesija je očito dobro stimulirana u zemljama bivšeg sovjetskog bloka. Ja sam im bio jedan od prvih gostiju pa kad sam ga pitao da li mi može reći gdje se nalazi najbliži dućan ili restoran, rekao mi je da dođem za njim, sjeli smo u auto i napravili đir po gradu da mi objasni šta se gdje nalazi. Čak su me "unaprijedili" iz dormitorija s osam kreveta u privatnu sobu s tri kreveta jer je kao udobnija, a ja sam im ionako jedini gost pa nikome ne uzimam mjesto. Dva puta su me pozvali i na večeru koju su napravili za sebe, tako da se stvarno ne mogu žaliti na gostoprimstvo.

Teško je Karakol zvati gradom, prije je to jedno veliko selo, iako me začudio podatak da na području grada živi oko 75 tisuća stanovnika. Možda to i izgleda na nešto kada sve zazeleni i nema blata posvuda, jer se može tu naći pokoji obećavajući park ili lijepa ulica s drvoredima, ima dosta spomenika i statua, i crkva i džamija su napravljeni od drva i izgledaju atraktivno, deseci prekrasnih starih drvenih kućica sa šarenim fasadama privlače poglede turista, ali veliki dio ulica i dalje ostaje neasfaltiran, čak i u samom centru grada, a to automatski znači i prašinu u zraku, bazar izgleda očajno i sve mi se nekako čini da gradu fali ono nešto. Iako, trebam se onda zapitati šta uopće radim ovdje, s obzirom da je Karakol po zimi skijaška destinacija, a mene skijanje zanima kao i prosječnog Hrvata stanje u Gambiji. Da sam se ovdje našao po ljeti, vjerujem da bi uživao u šetnjama zelenim dolinama u neposrednoj blizini grada, posjetama planinskim jezerima ili jednostavno udisanju svježeg planinskog zraka dok pijem kavu na nekoj od terasa lokalnih restorana. Da ne duljim, imate ovdje par slika iz Karakola:

Simpatične stare šarene kućice u ulici s drvoredom

Stara drvena ruska crkva

Centar grada od 75000 stanovnika?

Ovako izgleda jedna od glavnih ulica u Karakolu. Obratite pažnju na planine u pozadini.

Jedan cijeli dan sam iskoristio za posjetu gradiću Cholpon-ata, udaljenom oko dva sata vožnje od Karakola. Ovo je mjesto tijekom ljetnih mjeseci trendseterska destinacija u koju dolaze bogati Rusi i Kazahstanci, kao i elita iz Biškeka, kako bi uživali u kupanju, sunčanju i ostalim ljetnim radostima. Duž dvadesetak kilometara obale nalazi se mnoštvo luksuznih resorta, tu je i tzv. vlak smrti (roller-coaster), može se ići na krstarenja luksuznim jahtama ili iznajmiti jet-ski, a tijekom noćnih sati trešti muzika iz brojnih disco klubova. Ipak, u vrijeme moje posjete ovo je bio uspavani gradić s oronulim fasadama u prvom redu do mora, na čijoj plaži ne radi niti jedan kafić. Uvijek sam mislio da je moja Malinska "mrtva" tijekom zime, ali sada vidim da može biti i znatno gore. Međutim, nije mi sve to uopće bilo važno jer sam ovdje došao prije svega zbog polja petroglifa (slika uklesanih u stijene) koje se nalazi par kilometara iznad grada. Nisam prije odlaska uopće pogledao na internetu kako to izgleda pa sam se ugodno iznenadio veličinom i izgledom ovog mjesta. Praktički nepregledno polje razbacanog kamenja različitih veličina, koje je prije mnogo tisuća godina na ovo mjesto "dostavio" ledenjak, sadrži prikaze životinja i ljudi, ali se tu mogu naći i stari grobovi, tajanstveni krugovi od naslaganog kamenja ili pak isklesani "čunjevi" koja navodno predstavljaju prikaze ljudi. Neki od tih petroglifa datirani su u kasno brončano doba (oko 1500.g.pr.n.e.), ali ih većina potječe iz razdoblja naroda Saka-Usun (8.st.pr.n.e.-1.st.n.e), čiji su svećenici koristili ovo područje u ritualne svrhe u čast bogu sunca, a živjeli su u naseljima koja se sada nalaze ispod razine jezera! Najčešći su prikazi lova na kozoroge, ali ima tu i leoparda, jelena, pasa, kao i raznih geometrijskih oblika, poput simbola sunca ili rogova životinja. Nažalost, mnogi se petroglifi više ne mogu raspoznati, a po običaju su mnoge uništili i sami ljudi, ali ja sam bio i više nego zadovoljan s onim što sam vidio.

Najveći i najbolje očuvani petroglifi nalaze se na kamenu odmah iza ulaza u kompleks

Polje petroglifa

Svako malo naići ćete na ovakve prikaze na kamenju

Da ne zaboravim spomenuti i par zanimljivosti o samom jezeru Issyk-Kul. Dakle, to je drugo najveće planinsko jezero na svijetu (iza Titicace u Andama), dugačko oko 170 km i široko oko 70 km. Njegovo ime znači „vruće jezero“ i, iako je to malo pretjeran naziv, zahvaljujući blagoj slanosti vode i termalnim izvorima jezero doista nikada ne smrzne, usprkos činjenici da se nalazi u vrlo hladnom dijelu svijeta i to na visini od 1600 metara. Budući da se razina vode tijekom razdoblja mijenjala, za sada je dokumentirano čak deset naselja koja se trenutno nalaze ispod površine jezera, a kao što ste već čuli, neka od njih pripadaju i narodu koji je zaslužan za petroglife iznad današnje Cholpon-Ate. Sovjeti su na obalama jezera masovno podizali svoje ljetnikovce i lječilišta, a stariji stanovnici obalnih naselja govore da su se nekada posvuda uz obalu mogli vidjeti nasadi maka i kanabisa, koji su nestali tijekom sedamdesetih godina zbog međunarodnog pritiska. Jezero je bilo poznato i kao poligon za testiranje najmodernijih torpeda za vojsku SSSR-a, daleko od očiju Zapadnog svijeta. A ovako jezero i njegova okolica izgledaju krajem studenog 2017. godine:

Obala jezera

Na plaži nema žive duše

Prvi red do mora izvan glavne sezone

Kao što vidite na slikama, na planinama sjeverno od grada počeli su se skupljati crni oblaci koji će, kasnije ću saznati, donijeti dosta kiše uz obalu jezera, ali i petnaestak centimetara novog snijega tijekom te noći u Karakolu. Iako je bilo lijepo ujutro vidjeti novonapadali i neizgaženi snijeg, bio je to moj zadnji dan u Karakolu pa i nije bio pretjerani gušt s običnim tenisicama gaziti po njemu i puževim korakom se voziti do kolodvora, od kuda sam krenuo natrag za Biškek do kojeg smo se, zbog tog istog snijega, vozili sat vremena duže nego u suprotnom pravcu.

Zadnje jutro u Karakolu

Put od Oša do Biškeka

Krenuo sam jutarnjom maršrutkom u 7:10 iz Oša prema Toktogulu. Obično se taj put prođe za 7-8 sati, no zbog zahtjevnog planinskog terena i nepredvidljivih vremenskih uvjeta nikad ne znate što se putem može dogoditi. Radi se o relaciji dugoj 399 kilometara, ukoliko se uračuna skretanje s glavne ceste do trećeg grada po veličini u Kirgistanu - Jalalabadu. Karta je koštala samo 440 soma, što je oko 40 kuna. Početak je bio obećavajući jer smo krenuli na vrijeme, dok je još bio mrkli mrak. Nakon dva sata vožnje stigli smo u Jalalabad, stali na autobusnom kolodvoru i, na moju žalost, ugasili motor. Ne znam šta je točno vozač rekao putnicima, ali svi su se u trenu raspršili naokolo, a ja ostao sam samcat pokraj kombija. Čekao sam i čekao pa otišao nešto pojesti pa otišao na wc, više iz dosade, nego potrebe, pa još malo čekao. Punih sat vremena stajali smo na kolodvoru u Jalalabadu. Da sam znao da će pauza biti tako duga, lako sam mogao razgledati cijeli grad. Krenuli smo dalje po nizinskoj cesti prema sjeveru i ubrzo su se ukazale prve planine, ali i neobična gola brda crvene boje. Posebno atraktivan teren počinje pokraj gradića Tash-Komur, poslije kojega kreće uspon koji prati kanjon rijeke Naryn, čiji je (pro)tok reguliran branom na ogromnom umjetnom jezeru Toktogul. Već sam spomenuo da su mi u hostelu u Ošu rekli da sjednem na desnu stranu zbog boljeg pogleda i, čim smo ušli u taj atraktivan kanjon sa strmim stijenama i rijekom neobične nijanse tirkizne boje, počeo sam proklinjati onoga tko mi je dao tu zlata vrijednu informaciju. Sreća (?) mi se ipak osmjehnula nakon sat vremena pokušavanja gledanja kanjona preko dva reda glava putnika. Naime, bager se prepriječio nasred ceste i blokirao prolaz autima jer se par stotina metara dalje odlomio komad stijene na cestu pa su je morali skloniti s puta prije nego dopuste nastavak prometovanja. Kolona je postajala sve veća, naznake skorog propuštanja vozila nije bilo pa su ljudi masovno počeli izlaziti van na prohladni planinski zrak i slikati kanjon s rijekom Naryn. Eto prilike i za mene! Obavio sam ono čemu se nisam nadao i usput uživao tridesetak minuta u prekrasnoj prirodi i svježem zraku. Nastavili smo put do neupadljivog gradića Kara-Kul u kojem se maršrutka dosta ispraznila pa sam se prebacio na lijevu stranu, a nakon tog mjesta kreće još jedan uspon i zatim silazak pun serpentina do južne strane jezera Toktogul, na čijim su se obalama izmijenjivale neobične formacije stijena. Punih sat vremena trajala je vožnja oko jezera okruženog planinama da bi došli do gradića Toktogul (petnaestak tisuća stanovnika), smještenog par kilometara od njegove sjeverne obale. Nakon devet sati vožnje ipak sam stigao na svoje odredište gdje ću ostati dvije noći i odmoriti se za nastavak puta prema Biškeku. U nastavku imate par slika s ove etape puta:

Prvo ukazanje planina poslije Jalalabada

Uskoro počinje i područje crvene zemlje

Rijeka Naryn

Prethodnu sliku je bilo moguće napraviti zahvaljujući ovom zastoju

Jezero Toktogul s neobičnim stijenama

U Toktogulu sam bio smješten u Rahat guest house (8 dolara noćenje s doručkom), kojeg vodi mlada žena s dvoje male djece koja se nedavno rastavila od muža i tijekom ta dva dana saznao sam sve o njemu i njihovom problematičnom odnosu (ne želi vidjeti djecu niti ih financijski uzdržavati) i utjecaju njegove zločeste mame na mišljenje bivšeg muža o njoj itd itd. Bilo mi ju je žao jer se vidi da joj je stalo i da želi imati normalan život, ali jednostavo ne ide, a budući da su njih dvoje zajedno vodili jedan guest house (koji je, zanimljivo, bio prepisan na njegovu mamu), imala je iskustva s time pa je krenula samostalno u taj posao prije samo dva mjeseca. Uglavnom, Toktogul je zapravo malo veće selo koje nema ništa zanimljivo za vidjeti, ali ima jezero i planine. Otišao sam dva puta do uzvisine iznad grada, prvi put ujutro, a drugi put prije zalaska sunca. Šetnja do vidikovaca je sama po sebi bila atraktivna jer se prolazilo kroz malo tradicionalno selo gdje su mnogi ljudi jahali konje, ne iz zabave, nego zbog posla, čuvali krave i ovce, a kokoši i purani su slobodno šetali prašnjavim neasfaltiranim ulicama. Kada sam ugledao groblje s neobičnim ograđenim grobnicama smještenim na brežuljcima, odlučio sam započeti uspon. Iako sam se mogao penjati satima da dođem do najvišeg vrha, zanimala me samo panorama mjesta i jezera, a to sam imao i nakon samo desetak minuta hoda. Nisam ponovio grešku iz Oša kada nisam ponio ništa za popit i pojest pa sam lijepo sjeo na suhu travu, pripremio si gozbu i sat vremena uživao u suncu i pogledu na dolinu, a isto sam ponovio par sati kasnije, samo na drugom mjestu. Nije da nisam prošetao po gradiću i dao mu priliku da me iznenadi, ali jedan park s nekoliko bista, zapušteni stadion i totalno zapušten ruzinavi vrtuljak nisu nešto što bih smatrao atraktivnim. Čak niti obala jezera nije zanimljiva jer nema plaža, budući da se radi o ne tako davno stvorenom umjetnom jezeru, ali cilj je ostvaren i dugački put između Oša i Biškeka prepolovljen na pola. Kasnije sam od Švicarca, kojeg sam upoznao u Ošu i kasnije opet sreo u Biškeku, saznao da sam napravio dobar potez jer je rekao da nikada nije toliko patio tijekom dvanaest sati duge vožnje u autu s nepoznatim ljudima od kojih nitko nije znao engleski, ali su svi znali glasno hrkati. Čekao je u Ošu čak dva i pol sata da se napuni auto pa su u Biškek stigli tek u 2 ujutro. Ne, takvo nešto mi stvarno nije bilo potrebno.

Pogled na groblje, Toktogul, jezero i planine

Na drugoj strani je malo idilično selo

Zalazak sunca iznad Toktogula

Ujutro sam otišao do zapuštenog autobusnog kolodvora, još jednog u nizu onih koji vjerojatno za svog vijeka nisu vidjeli pravi autobus, i odmah našao taksi do Biškeka. Srećom, radilo se o nekoj ogromnoj Hondi koja je imala neobično mnogo mjesta za noge pa mi nije bilo teško dati tih 600 soma koliko je vozač tražio. Radi se o udaljenosti od 270 kilometara, a put je bio daleko atraktivniji od ove prethodne dionice. Čim smo izašli iz Toktogula započeo je uspon, prvo kroz prekrasnu dolinu okruženu planinama koja je dio nekakvog zaštićenog parka prirode, a zatim još strmije u planine sve do prijevoja Ala-Bel na visini od 3184 metra, gdje je snijegom bilo prekriveno sve osim same ceste, koja je unatoč zahtjevom terenu i oštroj klimi stvarno u odličnom stanju. Nakon spuštanja s prijevoja uslijedilo je oko sat vremena vožnje kroz carstvo snijega i leda preko visoravni Suusamyr i taman kada se snijeg počeo povlačiti uslijedio je i drugi uspon do prijevoja Töö Ashuu na visini od 3180 metara nad morem. Na njegovom vrhu ulazi se u zastrašujuće uzak tunel pod nagibom (nizbrdicom gledano s ove strane) koji je dvosmjeran na način da auti slobodno prolaze kroz njega, dok se kamioni propuštaju naizmjenice jer se u tunelu definitivno ne bi mogli mimoići. To je i jedini dio puta gdje je asfalt u vrlo lošem stanju, a zbog gustog prometa je i zagađenje ispušnim plinovima itekako primjetno. Ipak, ovaj je tunel svakako bio neophodan jer se njegovom izgradnjom zaobišao prijevoj na visini od zavidnih 3586 metara. Nakon izlaska slijedi beskrajan niz serpentina kroz izuzetno uzak kanjon bez ijednog naselja ili makar kućice za odmor i osvježenje prije nastavka puta. Jedan zavoj za drugim i nakon nešto više od pola sata ipak smo stigli u dolinu i prvo naselje (Sosnovka) gdje se nalaze i naplatne kućice za ovu atraktivnu planinsku cestu. Nastavak vožnje kroz dolinu prema Biškeku bio je za zaborav. Zbog dobrog auta i vožnje bez često nepotrebnog stajanja, cijeli put je trajao samo četiri sata. 

Vožnja kroz dolinu u parku prirode

Nakon prijevoja slijedi carstvo snijega i leda

Iz topline auta ovo izgleda prekrasno

Snijeg se polako počeo povlačiti

Slijedi uspon na drugi prijevoj

Nakon tunela kreću serpentine do nizine gdje se nalazi Biškek

Iako sam u Biškeku prespavao jednu noć, nisam išao ni u kakvo razgledavanje, nego sam se samo pripremio za jutarnju vožnju za planinski grad Karakol, dalje na istoku Kirgistana. Otišao sam do bankomata podignuti nešto love za nastavak putovanja i, nakon šta mi je aparat izbacio traženi novac, na zaslonu se pojavila obavijest da mi je kartica blokirana i da se javim najbližoj poslovnici Demir banke. Baš mi je to trebalo! Bilo je već prekasno za otići do njih pa sam im poslao mail i iznenađujuće brzo dobio odgovor da karticu mogu podignuti početkom drugog tjedna, baš kada se iz Karakola vratim u Biškek. Ajde, bar nešto. Na povratku u hostel svratio sam na pivu i taman kad sam izašao van netko se počeo smijati ko lud i kad se napokon uspravio (toliko se smijao da se morao sagnuti od grčenja) vidio sam da je to Novozelanđanin kojeg sam upoznao još u Uzbekistanu. Stvarno lijepo iznenađenje, posebno kad mi je rekao da je smješten u istom hostelu!