Karakol i Issyk-Kul jezero

Hostel u Biškeku gdje sam prespavao (Homestel, 5 dolara/noć) i slučajno naletio na Novozelanđanina odabrao sam zbog njegove pozicije između glavnog autobusnog kolodvora, kojeg ću koristiti još tri puta, i centra grada. Drugo jutro sam tako lagano prošetao do kolodvora i u roku od desetak minuta već bio na putu prema Karakolu, četvrtom najvećem gradu u Kirgistanu, smještenog desetak kilometara istočno od obale jezera Issyk-Kul, na visini od 1765 metara i udaljenog od metropole solidnih 405 kilometara. Tek sam u Ošu odlučio da ću, umjesto u Cholpon-Ati, najvećem mjestu na obali jezera, prespavati tri noći u Karakolu, prije svega zbog preporuka ostalih putnika koji su već bili u toj regiji. I dalje nisam siguran da li je to bio dobar ili loš potez. Uglavnom, nakon pet i pol sati vožnje (cijena karte 350 soma), od čega puna tri sata uz obalu jezera, stigao sam u Karakol, tijekom ljeta popularan zbog skrivenih rajskih dolina u okruženju, a tijekom zime po više od dvadeset kilometara skijaških staza na obližnjim planinama. Prvi put na ovom putovanju mogao sam osjetiti stari zaleđeni snijeg pod nogama, ali to je isto tako značilo i da je posvuda bilo blata i prljavih lokvi. Nimalo privlačno. Smjestio sam se u novootvorenom hostelu Orange (5 dolara/noć), smještenom u modernoj obiteljskoj kući narančaste fasade koju "čuvaju" dva slatka psića. Obitelj koja vodi ovaj hostel ima troje djece, a kad mi je njihov tata rekao da ima samo 38 godina i da je otišao u penziju (!) prije tri mjeseca, nisam mogao vjerovati. Radio je punih dvadeset godina u policiji, a ta profesija je očito dobro stimulirana u zemljama bivšeg sovjetskog bloka. Ja sam im bio jedan od prvih gostiju pa kad sam ga pitao da li mi može reći gdje se nalazi najbliži dućan ili restoran, rekao mi je da dođem za njim, sjeli smo u auto i napravili đir po gradu da mi objasni šta se gdje nalazi. Čak su me "unaprijedili" iz dormitorija s osam kreveta u privatnu sobu s tri kreveta jer je kao udobnija, a ja sam im ionako jedini gost pa nikome ne uzimam mjesto. Dva puta su me pozvali i na večeru koju su napravili za sebe, tako da se stvarno ne mogu žaliti na gostoprimstvo.

Teško je Karakol zvati gradom, prije je to jedno veliko selo, iako me začudio podatak da na području grada živi oko 75 tisuća stanovnika. Možda to i izgleda na nešto kada sve zazeleni i nema blata posvuda, jer se može tu naći pokoji obećavajući park ili lijepa ulica s drvoredima, ima dosta spomenika i statua, i crkva i džamija su napravljeni od drva i izgledaju atraktivno, deseci prekrasnih starih drvenih kućica sa šarenim fasadama privlače poglede turista, ali veliki dio ulica i dalje ostaje neasfaltiran, čak i u samom centru grada, a to automatski znači i prašinu u zraku, bazar izgleda očajno i sve mi se nekako čini da gradu fali ono nešto. Iako, trebam se onda zapitati šta uopće radim ovdje, s obzirom da je Karakol po zimi skijaška destinacija, a mene skijanje zanima kao i prosječnog Hrvata stanje u Gambiji. Da sam se ovdje našao po ljeti, vjerujem da bi uživao u šetnjama zelenim dolinama u neposrednoj blizini grada, posjetama planinskim jezerima ili jednostavno udisanju svježeg planinskog zraka dok pijem kavu na nekoj od terasa lokalnih restorana. Da ne duljim, imate ovdje par slika iz Karakola:

Simpatične stare šarene kućice u ulici s drvoredom

Stara drvena ruska crkva

Centar grada od 75000 stanovnika?

Ovako izgleda jedna od glavnih ulica u Karakolu. Obratite pažnju na planine u pozadini.

Jedan cijeli dan sam iskoristio za posjetu gradiću Cholpon-ata, udaljenom oko dva sata vožnje od Karakola. Ovo je mjesto tijekom ljetnih mjeseci trendseterska destinacija u koju dolaze bogati Rusi i Kazahstanci, kao i elita iz Biškeka, kako bi uživali u kupanju, sunčanju i ostalim ljetnim radostima. Duž dvadesetak kilometara obale nalazi se mnoštvo luksuznih resorta, tu je i tzv. vlak smrti (roller-coaster), može se ići na krstarenja luksuznim jahtama ili iznajmiti jet-ski, a tijekom noćnih sati trešti muzika iz brojnih disco klubova. Ipak, u vrijeme moje posjete ovo je bio uspavani gradić s oronulim fasadama u prvom redu do mora, na čijoj plaži ne radi niti jedan kafić. Uvijek sam mislio da je moja Malinska "mrtva" tijekom zime, ali sada vidim da može biti i znatno gore. Međutim, nije mi sve to uopće bilo važno jer sam ovdje došao prije svega zbog polja petroglifa (slika uklesanih u stijene) koje se nalazi par kilometara iznad grada. Nisam prije odlaska uopće pogledao na internetu kako to izgleda pa sam se ugodno iznenadio veličinom i izgledom ovog mjesta. Praktički nepregledno polje razbacanog kamenja različitih veličina, koje je prije mnogo tisuća godina na ovo mjesto "dostavio" ledenjak, sadrži prikaze životinja i ljudi, ali se tu mogu naći i stari grobovi, tajanstveni krugovi od naslaganog kamenja ili pak isklesani "čunjevi" koja navodno predstavljaju prikaze ljudi. Neki od tih petroglifa datirani su u kasno brončano doba (oko 1500.g.pr.n.e.), ali ih većina potječe iz razdoblja naroda Saka-Usun (8.st.pr.n.e.-1.st.n.e), čiji su svećenici koristili ovo područje u ritualne svrhe u čast bogu sunca, a živjeli su u naseljima koja se sada nalaze ispod razine jezera! Najčešći su prikazi lova na kozoroge, ali ima tu i leoparda, jelena, pasa, kao i raznih geometrijskih oblika, poput simbola sunca ili rogova životinja. Nažalost, mnogi se petroglifi više ne mogu raspoznati, a po običaju su mnoge uništili i sami ljudi, ali ja sam bio i više nego zadovoljan s onim što sam vidio.

Najveći i najbolje očuvani petroglifi nalaze se na kamenu odmah iza ulaza u kompleks

Polje petroglifa

Svako malo naići ćete na ovakve prikaze na kamenju

Da ne zaboravim spomenuti i par zanimljivosti o samom jezeru Issyk-Kul. Dakle, to je drugo najveće planinsko jezero na svijetu (iza Titicace u Andama), dugačko oko 170 km i široko oko 70 km. Njegovo ime znači „vruće jezero“ i, iako je to malo pretjeran naziv, zahvaljujući blagoj slanosti vode i termalnim izvorima jezero doista nikada ne smrzne, usprkos činjenici da se nalazi u vrlo hladnom dijelu svijeta i to na visini od 1600 metara. Budući da se razina vode tijekom razdoblja mijenjala, za sada je dokumentirano čak deset naselja koja se trenutno nalaze ispod površine jezera, a kao što ste već čuli, neka od njih pripadaju i narodu koji je zaslužan za petroglife iznad današnje Cholpon-Ate. Sovjeti su na obalama jezera masovno podizali svoje ljetnikovce i lječilišta, a stariji stanovnici obalnih naselja govore da su se nekada posvuda uz obalu mogli vidjeti nasadi maka i kanabisa, koji su nestali tijekom sedamdesetih godina zbog međunarodnog pritiska. Jezero je bilo poznato i kao poligon za testiranje najmodernijih torpeda za vojsku SSSR-a, daleko od očiju Zapadnog svijeta. A ovako jezero i njegova okolica izgledaju krajem studenog 2017. godine:

Obala jezera

Na plaži nema žive duše

Prvi red do mora izvan glavne sezone

Kao što vidite na slikama, na planinama sjeverno od grada počeli su se skupljati crni oblaci koji će, kasnije ću saznati, donijeti dosta kiše uz obalu jezera, ali i petnaestak centimetara novog snijega tijekom te noći u Karakolu. Iako je bilo lijepo ujutro vidjeti novonapadali i neizgaženi snijeg, bio je to moj zadnji dan u Karakolu pa i nije bio pretjerani gušt s običnim tenisicama gaziti po njemu i puževim korakom se voziti do kolodvora, od kuda sam krenuo natrag za Biškek do kojeg smo se, zbog tog istog snijega, vozili sat vremena duže nego u suprotnom pravcu.

Zadnje jutro u Karakolu