Dušanbe - prijestolnica Tadžikistana

Na tadžikistanskoj strani granice sam promijenio preostale uzbekistanske some u tadžikistanske somone po tečaju 1000:1. Dobio sam tako 74 somona, a 40 (oko 35 kuna) ih je već otišlo na vožnju taksijem do Dušanbea, udaljenog od granice oko 65 kilometara. Nakon dobrih sat vremena vožnje bio sam iskrcan na raskršću nešto sjevernije od hostela Doshan i oko 15:30 se pojavio na njihovom ulazu. Moram reći da je ovaj hostel bio nešto drugačiji od ostalih. Ne samo po cijeni koja je bila ludo niska (25 kuna s uključenim doručkom), nego i po tome šta sam četiri od šest noći provedenih u Dušanbeu bio njihov jedini gost, tako da je u hostelu bio dežuran vlasnikov tata, budući da je u penziji i ima vremena, iako nije znao ni riječ engleskog. S obzirom da sam ja Igor (zanimljivo da Rusi to izgovaraju "Igr") i da dolazim iz slavenske zemlje, on je odlučio da ja njega razumijem i raspričao se kao da se znamo godinama. U početku mi je bilo malo neugodno stalno govoriti da nešto ne razumijem, ali s obzirom da je tip veseljak, uglavnom se smijao pa sam se smijao i ja. Svako toliko bi mi skuhao čaj, dva puta čak i večeru, pa me pozvao u kuhinju da malo popričamo kao u dobra stara vremena. Mogu reći i da mi se zbog toga razumijevanje ruskog jezika poprilično popravilo u tih šest dana.

Glavni grad Tadžikistana ima oko 600 tisuća stanovnika, a nalazi se na 800 metara nadmorske visine što je značilo ipak nešto podnošljivije dnevne temperature, ali i prohladne noći. Sve do dvadesetih godina prošlog stoljeća ovo je mjesto bilo toliko nevažno da je dobilo ime po jedinoj važnoj stvari koja se tamo održavala svakog ponedjeljka - tjednom bazaru. Drugim riječima, Dušanbe znači „ponedjeljak“. Stvari su se naglo promijenile 1929. kada do ovog mjesta dolazi željeznica i ubrzo slijedi industrijalizacija i naseljavanje grada. Raspadom SSSR-a, Dušanbe je postao središte velikih nemira (građanski rat je trajao sve do 1997. godine), a tijekom devedesetih su gradom vladale naoružane bande. Danas je Dušanbe sasvim ugodan grad za život, gdje su se stare sovjetske zgrade nedavno počele zamijenjivati novim modernističkim zdanjima raspoređenim duž širokih avenija s drvoredima. Iako se pokazalo da je grad manji nego sam mislio da će biti, dobro sam se tu osjećao. Imao sam svoja mjesta za popit kavu, za otići na večeru ili jednostavno prošetati kada bi me uhvatila dosada.

Odlučio sam ostati u ovom gradu čak šest noći zato što sam dva dana planirao potrošiti na cijelodnevne izlete u Qurgonteppu i Nurek, ali o tome malo kasnije. Što se tiče Dušanbea (zanimljivo, ali čini mi se da Tadžici to izgovaraju s naglaskom na zadnjem slovu "e"), već sam u dva dana vidio sve šta vrijedi vidjeti. Centralni park je najljepše mjesto u gradu, tu ima dosta zelenila, klupica za odmor, puno cvijeća, fontana, jezeraca i nekoliko turističkih atrakcija. Nisam ljubitelj obilazaka muzeja, ali oni su uglavnom u monumentalnim zgradama, kao što je to njihov Nacionalni muzej, pa sam ga svejedno išao pogledati, barem izvana. U tom se parku još nalaze ogromna Nacionalna knjižnica, Palača naroda sa zlatnom kupolom i drugi najveći barjak (postolje za zastavu) na svijetu, visok 165 metara, koji se vidi iz svih dijelova grada. Doduše, prilikom njegove izgradnje to je bio najviši barjak na svijetu, ali je par godina kasnije izgrađen još viši u Dubaiju. S Rusom, kojeg sam upoznao u Bukhari i s kojim sam se opet našao jedan dan u Dušanbeu, sam komentirao tu opsjednutost da se bude "naj" u nečemu, kao da su države svijeta muškarci koji se hvale veličinom svog znate već čega. Imam osjećaj da se tu radi o sindromu manje vrijednosti ili nedostatku samopoštovanja ako moraš stalno dokazivati i pokazivati drugima da si bolji u nečemu. Mislim, koga briga koliko ti je visok prokleti stup za zastavu? Šta će ljudi u toj zemlji bolje živjeti zbog toga? Dajte odrastite!

U parku se nalaze i dva lijepa i bogato ukrašena spomenika, jedan posvećen Rudakiju (858.-941.), slavnom perzijskom pjesniku i utemeljitelju klasične perzijske književnosti, a drugi posvećen Ismailu Somoniju (849.-907.), Samanidskom emiru koji je tu dinastiju doveo do vrhunca njezine moći. Istočno od parka je lijepa avenija Rudaki koja se proteže možda i desetak kilometara u pravcu sjever-jug i koja je u centralnom djelu puna cvijetnih gredica, popločenih šetnica i visokih drvoreda. Na najjužnijoj točki avenije nalazi se i moderan željeznički kolodvor koji je manje-više prazan cijelo vrijeme jer na njega pristanu jedan ili dva vlaka na dan! Jedan dan sam skočio i do Parka pobjede, istočno od avenije, gdje stanovnici grada navodno vole otići u šetnju jer se park nalazi na brdu s lijepim pogledom na grad. Tijekom sat vremena laganog uspona i šetnje po raznim puteljcima nisam vidio niti jednog jedinog čovjeka, osim radnika na održavanju zelenih površina. Pogled na grad bi bio i bolji da se nad njime svih šest dana nije nadvijao smog, prije svega od ispušnih plinova vozila. Kada bi se predvečer ponekad smanjila količina smoga nad gradom, na sjeveru bi se ukazale i visoke planine za koje prva dva dana nisam bio ni svjestan da su tamo od silne zagađenosti. Ne znam da li se radi o štednji pa u rezervare stavljaju lož ulje ili im je kvaliteta goriva općenito kriminalna, ali količina dima koja izlazi iz auspuha na velikom broju vozila je prestrašna. Usput treba spomenuti da je cijena benzina i dizela duplo veća nego u susjednom Uzbekistanu i kreće se između pet i šest kuna po litri. Iako sam govorio da je ovdje vozni park napokon raznolik, primjeti se nadmoć njemačkih autiju, prije svega Opela. Na drugoj strani rijeke Varzob nalazi se jedno blatno jezero po kojem se stanovnici Dušanbea (Kako ih nazvati? Dušanbejci?) vole voziti barčicama i pedalinama, a na obali jezera se nalazi i, kako oni kažu, najveća (opet sindrom manje vrijednosti) čajana na svijetu, kao i manji zabavni park ili po naški - lunapark. Nešto sjevernije se upravo gradi ogromna, ali baš ogromna džamija o kojoj nisam uspio saznati baš ništa. To bi bilo to što se tiče prijestolnice Tadžikistana.

Nacionalni muzej

3u1 - Palača naroda, Rudakijev spomenik i famozni barjak (koji je dalje od Palače naroda pa je jasno da je stvarno visok)

Panorama grada iz Parka pobjede

Spomenik poginulim Tadžikistancima tijekom 2. svjetskog rata u Parku pobjede

Spomenik Somoniju s Nacionalnom knjižnicom u pozadini

Jedan sam dan otišao na izlet na jug do stotinjak kilometara udaljenog grada Qurgonteppa. Ono šta me jako razveselilo je činjenica da je prije nekoliko godina u neposrednoj blizini mog hostela sagrađen novi autobusni kolodvor europskog tipa. Dakle, nema gužve, naguravanja, ludnice, dernjave, trubljenja, ali zato ima čekaonica, bankomata, kafića i ono što mi ponekad u ovim zemljama posebno fali - fiksnih voznih redova. Kompanija koja je izgradila kolodvor (Asian express) ima ovdje svoju bazu i ultramoderne autobuse s malim ekranima na svim sjedalima, ali zbog kvalitete cesta i nezahtjevnog terena trenutno vozi samo na jug i jugoistok zemlje. Cijena karte do Qurgonteppe bila je samo 15 somona (12 kuna), a vožnja je trajala dva sata. Iskrcali su me na periferiji grada na "autobusnom kolodvoru" na kojem nije bilo niti jednog autobusa, ali zato masa ljudi, autiju i maršrutki. Otišao sam pješke do centra grada, oko dva kilometra dalje, i putem nisam vidio ništa zanimljivo. Jedini lijepi kutak grada je bilo malo umjetno brdašce kružnog oblika na vrhu kojeg se nalazio muzej koji je podsjećao na svjetionik. Popeo sam se gore i pogledavši panoramu grada shvatio da je ovo bila greška. Sjeo sam malo dalje nešto pojesti i popiti kavu i usput pogledati na karti i internetu šta bi se još ovdje moglo vidjeti. Petnaestak kilometara istočnije nalazi se jezero s branom i zanimljivim formacijama stijena iznad njega. Prošetao sam do bazara s kojeg uvijek idu shared taksiji za okolna mjesta i već za pet minuta krenuo prema gradiću Sarband. Vozač me iskrcao sto metara od brane pa nije bilo teško otići do nje, ali mi tamo čuvari nisu dali da slikam, čak niti jezero koje je u suprotnom smjeru od brane za koju mi je jasno da je objekt pod strogim nadzorom. Nakon kratkog nagovaranja ipak sam dobio dopuštenje za jednu sliku jezera, a tada sam vidio i da ljudi slobodno šetaju preko same brane do druge strane rijeke. Razmislio sam malo ima li smisla ići prijeko jer sam dosta vremena izgubio na nezanimljivu Qurgonteppu, a već u poslijepodnevnim satima drastično opada dostupnost prijevoza natrag za Dušanbe. Odlučio sam vratiti se do centra Sarbanda koji nema ništa zanimljivo za vidjeti pa zaustavio maršrutku koja je išla natrag u Qurgonteppu. Tamo su me opet iskrcali na bazaru gdje sam se samo prebacio u drugu maršrutku i ubrzo bio na "autobusnom kolodvoru". Preko puta, uz rub glavne ceste, bilo je par autiju s nešto ljudi pokraj njih i to je uglavnom znak da se radi o shared taksijima. Istina je što kažu da najčešće ne moraš niti pitati gdje koji vozi jer čim kreneš prema njima oni sami krenu nuditi destinacije za koje voze. Odmah sam našao prijevoz, iako je trebalo čekati još 20 minuta da se auto napuni i da krenemo. Cijena je bila 20 somona, ali je zato vožnja trajala duplo kraće nego s busom.

Svjetionik/muzej u Qurgonteppi

Jezero pokraj Sarbanda

Pripreme za odlazak u Nurek su trajale puna dva dana. Našao sam na par mjesta na internetu istu informaciju od kuda idu taksiji za Nurek. Ta mi je lokacija bila već poznata jer se nalazi pokraj željezničkog kolodvora, tzv. Sadbarg. Otišao sam tamo oko 9 ujutro i našao karakteristično stajalište shared taksija i pitao ide li koji za Nurek, međutim ljudi su me samo blijedo gledali i slijegali ramenima. Nitko nije znao engleski pa sam mislio da možda samo trenutno nema ponude za taj smjer i da će uskoro netko doći. Prošetao sam do željezničkog kolodvora koji isto ima taksi stajalište, ali i tamo su svi okretali glavom na moj upit. Vratio sam se natrag do Sadbarga, ponovio pitanje, ali je odgovor bio isti. Kao da nitko nije ni čuo da netko uopće ide za Nurek. Još sam jednom postao zbunjen (česta pojava na ovom putu), ali sam se sjetio poslati poruku na Viber sinu od onog simpatičnog dede iz hostela koji zna nešto engleskog. Desetak minuta kasnije dobivam poruku "you need find 7 km" (moraš naći 7 km). Naravno da nisam imao pojma o čemu priča pa sam mu odgovorio da ne razumijem. Stiže poruka s objašnjenjem - "it's a place" (to je mjesto). Teško da sam mogao biti zbunjeniji od toga pa sam se javio onom Rusu i rekao mu da ne idem u Nurek pa se možemo naći nešto kasnije. Srećom, Rus je došao do centra grada s nekim lokalnim dečkom kojeg je upoznao preko Couchsurfinga i kojeg sam pitao isto pitanje. On je nazvao nekog prijatelja i dobio sam odgovor: nedavno je napravljen novi terminal da se shared taksiji maknu iz centra grada i sada taksiji za Nurek i većinu mjesta na jugu i istoku zemlje idu s tog mjesta. Dečko je označio to mjesto na karti i pokazala se udaljenost od 7,02 km. Nasmijao sam se i rekao im kakav sam odgovor dobio od onog tipa, a dečko kaže da se taj dio grada zapravo i službeno zove "7 kilometara", zbog očitog razloga. Zbunjenost je napokon nestala. Sljedeći dan otišao sam 7 kilometara istočno od centra, ali tamo je po običaju bila anarhija - ne znaš tko, šta, gdje, kako ni kada. Pravi mravinjak. Ne, zapravo, u mravinjaku postoji jasan red. Pitao sam par ljudi, nitko mi nije znao pomoći, netko je pokazivao u kojem smjeru da idem tražiti i tada me vidio neki dečko koji je znao engleski i pitao šta tražim. Kažem mu da želim ići u Nurek, a on odgovori da je maršrutka otišla prije sat vremena i da će se vratiti za isto toliko vremena jer je Nurek udaljen oko 60 kilometara od Dušanbea, a samo jedna maršrutka vozi na toj relaciji. Kaže mi da će se malo raspitati da li netko ide za Nurek pa će mi javiti ako nađe nekoga. I stvarno, desetak minuta kasnije mi pokazuje na nekog tipa koji je natovaren prtljagom išao prema svom autu. Iz Nureka je, vraća se natrag pa da nešto i zaradi na tom putu odlučio je uzeti još četvero ljudi, što je stvarno česta praksa u ovim zemljama. Nisu, dakle, svi vozači shared taksija "profesionalci" u smislu da žive od toga, već ih dosta njih jednostavno odluči zaraditi nešto ako već mora na put. Oko pola sata sam čekao da se napune sva mjesta i sat vremena kasnije sam bio iskrcan u centru ovog gradića poznatog po atraktivnom akumulacijskom jezeru okruženom planinama i drugoj najvišoj brani na svijetu (ravno 300 metara visine). Krenuo sam od centralnog Lenjinovog trga, na kojem se nalazi kip Lenjina, duž dugačke Lenjinove ulice, uz koju usporedo ide i Komunistička ulica, do brane kojom su se Sovjeti jako ponosili. Brani se, očekivano, ne može tek tako prići, jer je okružena bodljikavom žicom i visokim ogradama uz čuvare za dodatnu sigurnost, ali je na pristojnoj udaljenosti napravljen jedan parking s kojeg se gigantska brana sasvim dobro vidi. Nažalost, sunce je bilo baš iza brane pa je čak ni vlastitim očima nisam najjasnije vidio, ali ipak dovoljno dobro da se zaprepastim njezinom veličinom i smještaju između dvije stijene, čiji je procijep brana u potpunosti zatvorila. Divio sam se koju minutu tom prizoru pa krenuo natrag prema gradu, ali ovaj put uz samu rijeku koja, nekim čudom, nije Lenjinova. Ubrzo sam ugledao most koji mi na prvi pogled nije izgledao stabilno, ali sam vidio neki auto kako ga puževim korakom prelazi pa sam zaključio da je siguran i odlučio ići preko njega da vidim grad s druge strane. Kad sam stigao do mosta nisam mogao vjerovati da netko ima muda ići s autom preko njega, jer je i mene samoga bilo strah s obzirom da je dio mosta urušen i lagano nakošen na stranu, a kasnije sam vidio i improvizirani potporni stup koji tu stranu mosta drži u zraku. Strašno! U svakom slučaju, isplatilo se prijeći preko jer je pogled na rijeku, grad i planine bio prekrasan. Vratio sam se do glavnog trga i nastavio kilometar dalje do još jednog "autobusnog kolodvora" koji vjerojatno još od svog otvaranja nije vidio pravi autobus. Tu su se, po običaju, nalazili taksiji i za nekih pola sata krenuo sam natrag u metropolu.

Ogromna brana kod Nureka (uz malo filtriranja slika je ipak ispala relativno dobro)

Nurek

Obratite pažnju na potporni stup ovog klimavog mosta

Rijeka Vakhsh (iza onog zavoja u daljini nalazi se brana)

Gospodin Lenjin na svom trgu

Termez i granica s Afganistanom

Putovanje noćnim vlakom do Termeza nije bilo toliko ugodno kao tri dosadašnja jer sam ovaj put bio smješten na bočni krevet, uz koridor, koji je malo kraći od ostalih, a i problemi s trbuhom su i dalje bili prisutni pa sam u Termez stigao neispavan i još umorniji nego sam krenuo iz Samarkanda. Ovaj grad veličine Rijeke nalazi se na samoj granici s Afganistanom, od kojeg ga razdvaja samo rijeka Amu-Darya. Grad je to bogate prošlosti, čiji se ostaci još uvijek mogu vidjeti na njegovoj periferiji, a najvažnije su ruševine starog Termeza i budističkog kompleksa koje je 1220. godine sravnio sa zemljom slavni Džingis Khan. Po dolasku na kolodvor, koji je srećom bio blizu centra, trebalo je pronaći smještaj jer ovo definitivno nije turističko mjesto i ponuda nije velika. Našao sam neke informacije na internetu i uglavnom se spominjalo ime hotela Surxon kao najjeftinije opcije (oko 15 dolara) pa sam prvo otišao do njega i iznenadio se njegovim lijepim izgledom. Još je veće iznenađenje bilo kada su mi pokazali cjenik s iznosom od 95000 soma (oko 12 dolara) za jednokrevetnu sobu s uključenim doručkom. Iznenađenje je ipak splasnulo kad sam vidio sobu: fleke po tepihu i posteljini, stol i stolice puni udubina i oštećenja, madrac još uvijek u zaštitnom najlonu, plijesan u kupaonici i paučina na balkonu kojeg sam zatvorio čim sam protresao posteljinu. No dobro, spavao sam i na gorim mjestima, a i sumnjam da bi s druge strane granice bilo išta bolje. ☺

Hotel Surxon

Bilo je 11 ujutro kada sam se smjestio u sobu i tada sam počeo razmišljati šta napraviti s obzirom na probleme s trbuhom. Ono šta stvarno želim vidjeti su prije navedene ruševine koje se nalaze desetak kilometara zapadno od grada. Osim toga, nešto sjevernije od željezničkog kolodvora nalaze se i ostaci jedne utvrde te kompleks mauzoleja. S obzirom da sam već vidio dovoljno utvrda i da ništa ne može zasjeniti arhitekturu Samarkanda, shvatio sam da bi najpametnije bilo ostaviti to po strani i jednostavno malo prošetati centrom da ga bolje upoznam. Skoknuo sam do jedne stare pravoslavne crkve, dva kilometra od hotela, ali sam shvatio da me hodanje previše umara pa sam se vratio natrag i ostatak dana proveo u sobi odmarajući.

Ujutro mi se činilo da bi danas napokon mogao biti kraj mojih problema s probavom. To bi bilo prekrasno jer treba otići izvan grada i dosta pješačiti, ali prvo uhvatiti maršrutku broj 15 koja bi me trebala odvesti do ulaza u mauzolej Al-Hakim al-Termizi, gdje je pokopan cijenjeni sufistički filozof (9. stoljeće), kojeg smatraju duhovnim vođom i zaštitnikom ovog grada pa je ovo također i značajno hodočasničko mjesto. Naći maršrutku broj 15 nije bio nikakav problem jer doslovno svaku minutu dolazi nova, ali ima jedna velika caka koja me izluđivala dobrih pola sata. Pitao sam prvog starijeg vozača da li ide do mauzoleja, on me zbunjeno pogledao i nastavio voziti pa sam mislio da me nije shvatio. Pitao sam i drugog, ali mi je on rekao da ne ide tamo. Onda sam ja postao zbunjen. Obratio sam se nekim dečkima koji su mi rekli da moram ići s maršrutkom broj - 15. Za poludit. Pred njima sam pitao i trećeg vozača i on me isto odbio pa su došli ti isti dečki da vide u čemu je problem. Ispalo je da, iako sve "petnaestice" voze istom trasom, ne voze sve jednako daleko, nego ih se većina okreće natrag kod starog kolodvora, jedan dio ih ide do policijske kontrolne točke, dok ih samo mali dio ide sve do spomenutog mauzoleja. Iako niti četvrta maršrutka nije išla do mauzoleja, dečko koji ju je vozio je bio sretan šta ima stranca u kombiću i stalno je pokušavao pričati na ruskom, iako baš i nije išlo. Svejedno, bio je simpatičan i dobar jer me odveo do starog kolodvora, pokazao mi gdje da pričekam sljedeću maršrutku i odbio mi naplatiti vožnju. Peta je bila sretna i odvela me preko policijske kontrolne točke sve do ulaza u mauzolej. Napokon! Iako sam mauzolej ne izgleda posebno, kompleks u kojem se nalazi je lijepo sređen, sa zelenim površinama, cvijetnim gredicama, lijepim puteljcima i klupama za odmor u hladu visokih stabala. Tu se nalazi i mali muzej i nekakva spilja, čiju namjenu nisam uspio saznati. Međutim, ono što je mene posebno privuklo ovdje jesu natpisi na internetu da s ovog mjesta puca pogled na Afganistan. E pa ne puca više! Nedavno je područje oko mauzoleja ograđeno visokim zidom i više se baš ništa ne vidi. S obzirom da se on nalazi u kutu nekadašnjeg starog Termeza, otišao sam razočaran vidjeti ostatke tog grada. Ostali su samo polurazrušeni zidovi, ali i obnovljena masivna gradska vrata (porta) ispod kojih sada prolaze vozila na putu za mauzolej. Na ta vrata se može popesti kad ono - Afganistan! Nije blizu, možda nekih kilometar dalje, ali tu je, vidim ga i opet sve ovo dobiva neki smisao. Napravio sam par slika (nažalost, sunce je bilo baš u tom smjeru pa nisu baš neke kvalitete, a i slikane su mobitelom čiji zoom po običaju nije baš najbolji) i odmah ih "sakrio", budući da policija i carinici na izlazu iz zemlje vole gledati te slike i tražiti da se obrišu sve problematične, a slikanje područja uz granicu definitivno spada u tu kategoriju. Puno puta sam čitao o tome da nikako ne slikate pogranično područje pa makar na slici ne bude ništa osjetljivo. Uzbekistan jako ozbiljno čuva ovu granicu i samoj rijeci se uopće ne može prići jer je cijelim potezom ograđena bodljikavom žicom ispred koje prolazi cesta za patrole i vojna vozila, a za svaki slučaj svakih par stotina metara su postavljene i visoke osmatračnice s čuvarima.

Mauzolej Al-Hakim al-Termizi

Obnovljena gradska vrata starog Termeza

U sredini vidite rijeku, a iza nje Afganistan. S desne strane je brdo gdje se nalazi kasnije spominjan budistički kompleks. Iako na slici izgleda daleko, obala Afganistana je u stvarnosti zaista blizu.

Pogled na drugu stranu s rijekom Amu-Darya i obalom Afganistana.

Nastavio sam dalje kroz vrući pustinjski krajolik prema dva kilometra udaljenom budističkom kompleksu Fayaz-Tepa. Iako mi na slikama atraktivnije izgleda susjedni budistički kompleks Kara-Tepa, on se nalazi na padinama brda (na gornjoj slici) u pograničnoj zoni i tamo se može otići samo uz posebno pismeno dopuštenje državnog ureda za turizam. Budući da sam u Termezu bio samo tijekom vikenda, u subotu i nedjelju, znao sam da bi to bila nemoguća misija u zemlji beskonačne birokracije. Za utjehu mi ostaje Fayaz-Tepa, budistički kompleks nastao još u 1. stoljeću, ali ponovo otkriven tek 1963. godine. Prilikom dolaska u kompleks, uočio me neki čovjek iz kućice stotinjak metara udaljene od budističke stupe. Par puta je zazviždao dok se nisam okrenuo prema njemu pa mi je mahnuo kao znak da pričekam. Uskoro je došao i pokazao mi značku i službenu ispravu i na ruskom objasnio da je on čuvar kompleksa i da u ovaj kompleks mogu ući samo s ulaznicom, ali da u Kara-Tepu ne smijem ići ni u kojem slučaju. Rekao je da je ulaznica 18000 soma, ali mi je prvo odlučio pokazati naokolo. Objasnio mi je da je Fayaz-Tepa obnovljena 2006. godine i da se sastoji od stambenog djela, blagavaonice s kuhinjom i molitvenog prostora. Definitivno sam se uvjerio da čovjek nije folirant (da se lažno predstavlja) kada je izvadio ključ i otvorio malena staklena vratašca na velikoj stupi koja je u sebi krila malenu, originalnu stupu staru 2000 godina. Onda mi je rekao da je ova velika stupa stavljena tijekom obnove kao zaštita originalnoj stupi. Spomenuo je i da je 2012. godine ovdje bio sam Dalai Lama i onda je počeo oponašati zvukove budističke molitve i gonga šta me dobro nasmijalo. Kasnije sam pokušao potražiti na internetu podatak o toj posjeti, ali nisam našao ništa pa ćemo tu informaciju ipak uzeti s rezervom. Par puta mi je spominjao da nikako ne idem prema Kara-Tepi jer je tamo vojska (tijekom hodanja od dvadesetak minuta do ovog kompleksa stvarno sam u dva navrata vidio vojne kamione kako prolaze u daljini) i onda mi je dao dvogled da još jednom pogledam Afganistan iz blizine. Kad je tražio da platim ulaznicu, pitao sam ga da li mogu dobiti ulaznicu kao suvenir, a on je onda krenuo s pričom o cijeni ulaznice od 3 dolara (24000 soma) i da nema smisla da platim više, ali ako baš želim otići će u svoju kućicu po ulaznicu, iako mi onda može i naplatiti samo 8000 soma pa da oboje budemo zadovoljni. Nasmijao se on, nasmijao sam se i ja i dogovor je pao. Iako mi je ponudio da mi otključa i vrata malog muzeja u blizini, ipak sam odbio jer sam znao da se sve važne stvari ovdje nađene (npr. reljef Bude okruženog dvama redovnicima i ukrašen korintskim stupovima što je dokaz utjecaja antičke Grčke na ovim prostorima) čuvaju u muzeju u Taškentu, a i trebalo se vratiti natrag istim putem kroz pustinju i vrućinu. Prilikom pozdrava ponovo mi je rekao da nikako ne pokušavam otići do Kara-Tepe. Vratio sam se natrag do ulaza u mauzolej, pričekao dvadesetak minuta da se pojavi maršrutka, ukrcao se, pričekao desetak minuta da se napuni i napokon krenuo natrag. Iskrcala me sto metara od hotela pa sam mrtav umoran legao u krevet i čekao jutro i polazak prema granici s Tadžikistanom.

Put između mauzoleja i budističkog kompleksa

Budistički kompleks Fayaz-Tepa

Probudio sam se ujutro oko 8 sati da što prije krenem prema granici jer sam čitao strašne stvari šta uzbekistanci carinici traže od turista (pregledavanje stotina slika s fotoaparata i mobitela, pretraga usb stickova i memorijskih kartica, čak i listanje knjiga koje imate sa sobom, kontrola lijekova koje imate jer je Uzbekistan zabranio neke supstance koje su dozvoljene u cijelom svijetu itd.). Otišao sam do starog kolodvora gdje bi trebalo naći shared taxi do grada Denau, blizu granice s Tadžikistanom. Stari kolodvor je jedno veliko gradilište pa sam se morao raspitivati kod desetak ljudi gdje naći prijevoz do granice. Neki dečko mi je rekao da će to vjerojatno biti kod novog autobusnog kolodvora (koji se ne spominje nigdje na internetu niti je ucrtan na kartama) i da do tamo uzmem famoznu maršrutku broj 15. Po običaju je došla za minutu-dvije i stvarno me odvela par kilometara dalje do nove zgrade s masu autiju, kombija i buseva gdje sam vrlo brzo uočio bus s natpisom "Denau". Oko 10:30 napokon sam krenuo na put dug dva sata (cijena karte ravno jedan dolar) i stigao u Denau - kaotični gradić gdje se taxi stajalište, autobusni kolodvor i veliki bazar nalaze na istom mjestu. Bilo me strah kako ću u toj ludnici naći taxi do same granice koja je udaljena još dobrih pola sata vožnje, ali čim sam izašao van okružili su me taksisti i kad sam rekao "Tadžikistan, border", par njih kaže doslovno "granitsa?" i upute me do jednog taksista koji je čekao još dva putnika da krene (cijena oko tri dolara). Savršeno! Pet minuta kasnije već sam bio na putu za granicu, a malo poslije 13 sati i na samoj granici. Taman kad sam se psihički pripremio da krenem u proces prelaska granice i potencijalne probleme - problema nema! Sve kao po traci, puno papirologije i kontrole dokumenata, ali nitko nije tražio/pitao ništa konkretno. Bilo je 13:50 kada me posljednji u nizu tadžikistanskih carinika pozdravio i zaželio dobrodošlicu u njihovu zemlju. 

Pogled s granice prema Tadžikistanu. Kao prvo, vidite da se vozni park više ne sastoji samo od bijelih Chevroleta, a kao drugo, na plakatu na desnoj strani vidite njihovu verziju "velikog vođe" - Emomali Rahmon mu je ime i jedini je predsjednik Tadžikistana od osamostaljenja.