Ukrasi na fasadama u Uzbekistanu

Ovdje imate malu kolekciju fotografija prekrasnih uzbekistanskih fasada medresa, džamija, mauzoleja ili drugih povijesno važnijih zgrada, uslikanih u Khivi, Bukhari i Samarkandu:

Samarkand - najpoznatiji grad na Putu svile

Stigao sam u Samarkand oko 18:30. Iako nije tako drastičan slučaj kao kod Bukhare, i ovaj se željeznički kolodvor nalazi 7-8 kilometara od centra grada, što mi je stvarno čudno s obzirom da se europski kolodvori uvijek nalaze u samom gradu, a ne na periferiji. Znao sam da trebam uhvatiti bus 22 da me odvede do centra i to je stvarno prošlo bez problema, vrlo brzo sam bio u hostelu Sim Sim (noćenje 7 dolara plus 2 dolara taksa). Bilo je već prekasno za bilo šta, posebno uzevši u obzir stanje mog trbuha, a on je izgledao kao da je u drugom stanju. Zato za početak imamo kratko upoznavanje s najpoznatijim gradom na Putu svile: Samarkand je osnovan u 5. stoljeću pr.n.e. čime je i jedan od najstarijih srednjoazijskih gradova, a u njemu danas živi oko 600 tisuća stanovnika. Strateška pozicija na sjecištu karavanskih puteva između Kine, Indije i Perzije omogućila mu je da stekne ogromno bogatstvo, što se odmah primjeti u najatraktivnijem dijelu starog grada – Registanu. Mongolski osvajač Timur proglasio ga je 1370. godine svojim glavnim gradom i ubrzo je tako postao glavni ekonomski, kulturni i intelektualni centar Srednje Azije.

S obzirom da me za dva dana čekao noćni vlak za Termez koji kreće tek u 23:30, odlučio sam prvi dan obići udaljenije atrakcije kako bi drugi dan bio lakši za izdržati. Otišao sam s lokalnim busom do područja zvanog Afrosiab gdje se nalaze ostaci ostataka antičkog Samarkanda, tada znanog kao Marakanda. Radi se o ogromnom području pješčanih brdašaca koja skrivaju nekad ogroman i važan grad, a njegove naznake se vide tek na par mjesta gdje iz pjeska strše umjetne strukture. Šteta što nitko ne pokazuje namjeru krenuti s arheološkim iskapanjima, iako je očito da su se ona već izvodila jer se tu nalazi i muzej s prikupljenim nalazima. Par stotina metara dalje nalazi se grobnica starozavjetnog proroka Daniela. Radi se o natkrivenom sarkofagu dugom čak 18 metara! Legenda kaže da Danielovo tijelo i dalje godišnje naraste za oko centimetar pa je sarkofag potrebno neprestano povećavati. Njegovi ostaci se datiraju u 5. stoljeće pr.n.e, ali je zanimljivo da se i u iranskoj Susi navodno nalazi njegovo posljednje počivalište, što me podsjetilo na uobičajenu praksu svih svjetskih religija u vezi svetih relikvija (tako praktički svaka budistička stupa na svijetu ima vlas ili nokat od brižnog Bude). Spustio sam se bliže gradu do nekropole Shah-i-Zinda, veličanstvenog kompleksa grobnica važnih povijesnih ličnosti od kojih je najvažnija i najsvetija "grobnica živućeg kralja" (to je i doslovni prijevod imena nekropole), bratića i suradnika proroka Muhameda za kojeg se kaže da je doveo islam u ove krajeve početkom 7. stoljeća. Sve grobnice u ovom kompleksu izgledaju kao prava umjetnička djela, jedna ljepša od druge, ali sam pročitao da je tijekom njihove nedavne restauracije učinjena velika šteta zbog nasilnog pokušaja uljepšavanja grobnica pa navodno velik dio mozaika i ukrasa od terakote uopće nije originalan (dio tih ukrasa vidjet ćete u sljedećem izvještaju). Današnji izgled nekropola je dobila tijekom 14. i 15. stoljeća kada su tu pokopani neki od članova obitelji velikog mongolskog vladara Timura. Na prilazima nekropoli na tri su jezika navedena pravila ponašanja zbog svetosti mjesta, a u oko mi je upala molba da se ne ostavljaju novčani darovi unutar grobnica jer se sve molitve i zahvale upućuju isključivo Alahu, a ne smrtnicima, i bez obzira na to na svakoj, ali baš svakoj grobnici vidio sam ostavljene novčane darove. Ne možeš ti protiv ljudi i njihovog površnog intelekta. Iako vremenski nisam puno potrošio na današnje razgledavanje, nahodao se jesam pa sam se vratio u hostel i nešto kasnije našao na večeri s Novozelanđaninom koji je odabrao obrnuti smjer putovanja, iz Samarkanda u Bukharu.

Grobnica proroka Daniela (gore lijevo)

Iako ih je ovdje teško uočiti, brda na desnoj strani kriju ostatke stare Marakande

Nekropola Shah-i-Zinda

Drugi dan sam maksimalno iskoristio dozvoljeno vrijeme u hostelu prije obavezne odjave da bi se odmorio za ono što slijedi. Srećom, u hostelu su mi pristali pričuvati ruksak do navečer, tako da sam mogao puno lakše šetati centrom grada. Ponovo sam se ukrcao na bus 22 i otišao do nekropole koja je jučer bila najbliža točka centru grada, a danas će biti najdalja. Krenuo sam polako niz taškentsku ulicu, nedavno preimenovanu u ulicu Islama Karimova, koja je praktički jedina pješačka zona u ovom gradu, prekrasno popločena s održavanim zelenim površinama i okružena prodavaonicama suvenira i lijepim kafićima/restoranima. Na njenom sjevernom dijelu nalazi se ogromna Bibi-Khanym džamija koja je sagrađena neposredno prije Timurove smrti i koja je u to vrijeme bila jedna od najvećih i najljepših džamija cijelog islamskog svijeta. Uz nju se veže i zanimljiva legenda koja kaže da je džamiju dala sagraditi Timurova žena, porijeklom Kineskinja, kao iznenađenje dok je ovaj bio na svojim vojnim pohodima. Arhitekt se ludo zaljubio u nju i nije htio dovršiti džamiju dok mu ne dopusti da ju poljubi. Poljubac je ostavio trag kojeg je Timur po povratku primjetio te je smaknuo arhitekta, ali i izdao naredbu da od tog trenutka sve žene moraju cijelo svoje tijelo pokrivati velom da ne bi muškarce dovodile u iskušenje. Bila to istina ili ne, stvarno nema smisla. Niti je žena kriva šta se arhitekt zaljubio u nju, niti je ona poljubila njega, ali dobro - njihov problem. Srećom pa se danas tog pravila u Uzbekistanu ne drže, a ovdje ću spomenuti da niti nakon punih mjesec dana u ove dvije zemlje još uvijek nisam vidio niti jednu jedinu u potpunosti pokrivenu ženu! Nastavio sam lagano prema centralnom i daleko najimpresivnijem dijelu srednjoazijskog Puta svile - Registanu. Ovdje se radi o tri veličanstvene medrese, nevjerojatno bogato ukrašene s karakterističnim plavim mozaicima i s ogromnim trgom među njima. Iako nisu nastale u isto vrijeme, smatraju se jednim od najstarijih očuvanih medresa jer je sve starije sa zemljom sravnio Džingis Khan. Prva je sagrađena Ulugbek medresa (1420. godine) na zahtjev samog Ulugbeka, Timurovog unuka poznatijeg kao znanstvenika, a u toj je medresi navodno on sam poučavao i proučavao matematiku, astronomiju, teologiju i filozofiju. Nasuprot njoj, gotovo u savršenoj simetriji, dvjestotinjak godina kasnije sagrađena je Sher Dor medresa koju karakteriziraju slike lavova na pročelju, a koji direktno prkose islamskoj zabrani prikazivanja životinja i ljudi. Sjevernu stranu trga zatvara Tilla-Kari medresa s naknadno dodanom plavom kupolom koja je "uglavljena" tijekom opsežne obnove Registana od strane Sovjeta i kojom se narušava simetrija, ali na neki način i dodaje ljepota cijelom kompleksu. Unutar ove medrese nalazi se lijepo dvorište s klupicama u sjeni stabala i tu sam guštao pola sata upijajući atmosferu oko sebe. Ono što je mene Bodula jako razveselilo je poklon koji sam dobio od Švicaraca. Oni su rekli da se s ulaznicom koja košta 30000 soma može doći koliko god puta želiš tijekom jednog dana, samo je važno da se na ulazu to i kaže kako čuvari ne bi poderali ulaznicu. Njihove nisu poderali pa su jednu dali meni i rekli da probam ući s tom ulaznicom, samo ne u jutarnjim satima. Tako sam i napravio i nije bilo nikakvih problema po tom pitanju. Prije zalaska sunca skoknuo sam kilometar dalje posjetiti posljednje počivalište Timura i članova njegove obitelji (tu je pokopan i Ulugbek) - mauzolej Gur-E-Amir. Timur je ovaj mauzolej izgradio 1404. godine za jednog od svojih unuka koji ga je jednom trebao naslijediti, a prethodno je za sebe izgradio i skromnu kriptu u gradu Shahrisabz, 80 km južnije od Samarkanda. Međutim, godinu dana kasnije, tijekom zime, Timur je iznenada preminuo od bolesti tijekom svojeg pohoda u Kazahstanu te mu je tijelo trebalo biti preneseno u Shahrisabz, ali su snježni nanosi to onemogućili pa je ipak pokopan u ovom mauzoleju. Kao i kod svih islamskih mauzoleja, i ovdje "grobnice" koje posjetitelji vide samo označavaju mjesto ispod kojeg se nalazi kripta s pravim grobovima. Sovjetski antropolog koji je 1941. godine otvorio kriptu utvrdio je da je Timur bio neobično visok za svoje razdoblje (1,70  m), dok je Ulugbek bio dekapitiran. Lonely planet kaže da turistički vodiči vole prepričavati anegdotu da je prilikom otvaranja Timurove kripte uočen natpis koji kaže da će onaj tko otvori ovu kriptu biti poražen od još strašnijeg neprijatelja nego je to Timur, a točno sljedeći dan Hitler je napao Sovjetski Savez (iako ga nije porazio, kako je navodno glasila kletva). Vratio sam se do Registana na vrijeme da vidim paljenje noćne rasvjete i, nakon što sam vidio tu ljepotu i uživao par trenutaka u njoj, shvatio sam da bi ovaj grad mogao biti vrhunac mog putovanja. Još uvijek pod dojmom odlučio sam vratiti se u hostel po ruksak, otići nešto pojesti (moj se trbuh, po običaju, protivio) prije odlaska na željeznički kolodvor i čekajući noćni vlak za Termez nastaviti skupljati dojmove iz ovog čarobnog grada.

Bibi-Khanym džamija uz šetnicu Islama Karimova

Gur-E-Amir mauzolej - posljednje počivalište Timura

Središnji crni blok označava mjesto ispod kojeg se nalazi Timurov grob

Na sljedećim slikama nalazi se njegovo veličanstvo - Registan

Bukhara

Najsvetiji grad centralne Azije pravi je dragulj po pitanju arhitekture i autentične atmosfere u starom gradu. Tako barem kažu. Grad u kojem danas živi nešto manje od tristo tisuća stanovnika postao je glavnim gradom Samanidskog carstva (iranska dinastija) već tijekom 9. stoljeća, a to je potaknulo nagli razvoj u domeni kulture i obrazovanja. Tijekom 16. stoljeća u tom se gradu nalazilo oko sto medresa s preko deset tisuća učenika te više od tristo džamija. Unatoč tome, nekako sam ostao razočaran Bukharom. Možda to i ne bi bio slučaj da u nju nisam došao iz prekrasne i opuštajuće Khive, jer ima ovaj grad što za pokazati, ali imao sam osjećaj da tu ipak nešto nedostaje.

Došao sam u Bukharu prekasno da bi išao u razgledavanje pa sam ostatak večeri proveo u hostelu gdje sam odmah našao zanimljivu ekipu. Turčin iz Istanbula putuje srednjom Azijom kao profesionalni fotograf i kaže da stvarno živi od toga. Nosi sa sobom fotoaparat kojeg mu je poklonio (sponzorirao) Fuji i koji vrijedi oko šest tisuća dolara sa svom dodatnom opremom. Ima i sponzoriranu zvijer od laptopa i masu zimske robe, također od sponzora. Fotografije koje nam je pokazao su stvarno vrh vrhova. Tu su bila i dva Švicarca koji su iznajmili brodski kontejner za tri tisuće dolara da im iz Europe u Vladivostok prebaci njihov terenac i stari, ali moćan motor (BMW) s kojima su onda krenuli preko Sibira i Mongolije do Kazahstana pa se uputili na pamirsku planinsku cestu i preko Tadžikistana u Uzbekistan. Uspjeli su nabaviti tranzitnu petodnevnu vizu za Turkmenistan preko kojeg će onda ući u Iran. Plan je prije kraja godine stići natrag u Švicarsku. S druge strane, pričao sam vam već o Škotu i Novozelanđaninu. Škot se u Taškentu prijavio za turkmenistansku vizu i otišao napraviti đir po Uzbekistanu dok čeka odgovor. Javio mi se i rekao da su ga zvali iz ambasade da dođe čim prije u Taškent po dokumente. On je, međutim, bio u Nukusu i razgledavao Aralsko jezero pa je uhvatio prvi vlak prema istoku i nakon 20 sati vožnje saznao da su mu vratili praznu putovnicu! Zahtjev za vizom mu je odbijen. Možete zamisliti razočarenje nakon svega šta je prošao. Novozelanđanin je sletio u Kinu i krenuo polako preko Mongolije i Rusije u Kazahstan. U Almatiju je volontirao tri tjedna, a tamo je saznao i da bi u Biškeku mogao predavati engleski jezik, za novac. Tako je i bilo. Dva mjeseca je proveo u tom gradu, naučio čitat ćirilicu i neke osnove ruskog jezika pa se s dodatnom lovom uputio dalje na zapad. Misli da želi ići u Tursku, Iran ili natrag u Kirgistan, a možda i u Kinu ili Indokinu. 😀 Sve u svemu, praktički nitko koga sam upoznao nije na putu kraće od mene i da misli posjetiti "samo" ove četiri zemlje. Ipak, svi su bili iznenađeni cijenom povratne avio-karte koju sam kupio još na proljeće pa sam se bar po nečemu isticao. I svi su znali za Hrvatsku, a dobar dio ih je i bio u našoj zemlji, najčešće u Dubrovniku.

S Novozelanđaninom i Škotom u razgledavanju starih utvrda oko Khive

Vratimo se sada Bukhari. Krenuo sam drugo jutro prema starom gradu, udaljenom pune 3-4 minute hoda od hostela. Centar starog grada gravitira oko starog kamenog bazena okruženog murvinim stablima i taj se dio zove Lyabi-Hauz. Još u 17. stoljeću tu je napravljen trg kojeg okružuje nekoliko lijepih zgrada, prije svega medresa i natkrivenih bazara. Istina je da sve to u kompletu izgleda lijepo, ali je površina koju taj strogi centar zauzima jednostavno premala i nakon deset minuta lagane šetnje već ste vidjeli sve - dvaput. Nigdje u Uzbekistanu nisam vidio tako visoke cijene hrane kao ovdje, a ljudi iz hostela kažu da su uglavnom izlazili razočarani kvalitetom hrane (baš su onim Švicarcima jednom prilikom servirali hladne kobasice). Jedina prednost u odnosu na Khivu je činjenica da Bukhara živi i kada sunce zađe i tada krene živa svirka koja me, zbog visokih noćnih temperatura i stolova restorana koji su poredani uz vodu (bazen), podsjeća na ljetne večeri u Malinskoj. Srećom, to nije sve što Bukhara nudi pa sam nastavio šetnju prema džamiji i minaretu Kalon. Iako je džamija ogromna (može primiti oko deset tisuća vjernika) i ima lijepu plavu kupolu, ipak je minaret taj koji privlači pažnju. Izgrađen je davne 1127. godine i u to je vrijeme, sa svojih 47 metara visine, bila najviša građevina srednje Azije, a poseban je i po tome što su se pri njegovoj gradnji prvi put na ovim prostorima u jednom malom segmentu (vidi niže na slici) koristile i plave pločice za izradu mozaika. Legenda kaže da je Džingis Khan, kada ga je vidio, bio toliko opčinjen njegovom ljepotom i grandioznošću da ga je odlučio poštediti razaranja, a poznavatelji njegovog lika i djela znaju da to zaista nije bio čest slučaj. Samo petstotinjak metara dalje nalazi se Ark, grad unutar grada i najstarija građevina u Bukhari, sagrađena još u 5. stoljeću, a koja je bila nastanjena svo to vrijeme, dok ju Crvena armija 1920. godine nije izbombardirala. Ove kolosalne zidine s obrambenim kulama s vanjske strane izgledaju spektakularno i nije me teško bilo namamiti unutra (ulaz 17000 soma) u nadi da će biti barem podjednako interesantno, ali se tamo nalazi jedan veliki drek. Par prostorija s dosadnim muzejima i to je to. Kasnije sam pročitao da je preko 80% površine Arka u ruševinama, što bi ja svejedno s guštom razgledao, ali su tamo podignute visoke ograde i jednostavno nemate izbora nego se nekako pokušati zabaviti s eksponatima muzeja, a koliko su zanimljivi govori podatak da sam deset minuta kasnije opet slikao i divio se vanjskim zidinama. Ispalo je da sam vidio sve šta je trebalo vidjeti u samo tri sata i onda sam shvatio grešku da u tom gradu ostanem tri noći. Dvije noći previše.

Centralno mjesto starog grada

Detalj iz starog grada

Minaret i džamija Kalon

Zidine Arka

Drugi dan sam odlučio otići dalje od centra da nekako potrošim vrijeme. Ne znam kako sam to propustio prvi dan, ali na karti grada sam vidio natpis Char Minar, što me odmah podsjetilo na istoimenu prekrasnu zgradu u indijskom Hyderabadu, a znao sam i da to znači "četiri minareta". Uzbekistanska verzija je deset puta manja, ali toliko slatka da sam je htio pojesti. Radi se o ulaznom portalu u nekadašnju medresu koje već odavno nema, a ako ćemo biti precizni, zapravo se ne radi o minaretima, nego o dekorativnim stupićima. Mislim da je to najfotogeničnija zgrada u Bukhari. Nastavio sam južno prema modernom stadionu nogometnog kluba Buxoro koji je bio otvoren pa sam malo prošetao po tribinama. Nešto dalje je aktivno židovsko groblje koje pokazuje kolika je bila njihova zastupljenost u ovom kraju. Očito još uvijek jest jer sam vidio masu spomenika napravljenih nakon 2010. U centru Bukhare nalazi se i najstarija "živuća" srednjoazijska džamija iz 9. stoljeća za koju govore da je sve do 16. stoljeća služila kao džamija tijekom dana, a kao sinagoga tijekom večeri. To dovoljno govori o nekadašnjem suživotu dviju često suprotstavljenih religijskih zajednica, iako sumnjam da bi to u današnje vrijeme funkcioniralo. Došlo je vrijeme za predah prije dolaska ispred jednog od dva očuvana segmenta starogradskih zidina koje su u svoje vrijeme imale opseg od 12 kilometara. Sjeo sam u neku lokalnu zalogajnicu, naručio plov, a dobio nešto strašno: rižu s povrćem, mesom i - grožđicama! Slatko meso! Mislim, koji vrag??? Odmah mi se zgadilo, ali sam stvarno bio gladan pa sam isčeprkao sve grožđice i nastavio jesti, iako je šteta već bila napravljena. Sljedeća četiri dana sam osjećao posljedice tog zločina protiv hrane i zdravog razuma (pišem ovo iz Termeza jer stvarno nisam imao volje pisati izvještaje s povremenim proljevom i grčevima u trbuhu). Više od sto dana sam putovao po Indiji, poznatoj po nehigijenskim uvjetima i imao sam samo dva puta probleme zbog toga. Ovdje sam tek tri tjedna i već sam dostigao Indiju. Mislim da vam je sve jasno. Hrana je u ovim zemljama očajna, gotovo nikakav izbor, a očito im ni higijena nije jača strana. Nastavio sam od prvog segmenta očuvanih zidina do drugog, udaljenog par kilometara. Pokraj zidina nalazi se i jedan lijepi park na čijem je području sagrađen Ismail Samani mauzolej, dovršen davne 905. godine. Krenuo sam polako prema hostelu jer sam počeo osjećati probleme s trbuhom. Pretpostavljam da vam je jasno da zadnji dan nisam išao u razgledavanje, nego sam čekao vlak za Samarkand koji je kretao u 16 sati. Tu je još i zanimljivost vezana uz željeznički kolodvor u Bukhari. On se, naime, uopće ne nalazi u Bukhari, nego u gradiću Kagan, desetak kilometara od grada, a između njega i grada nalazi se čak i aerodrom! Mislim da sam od nekoga čuo da je to bilo zato što su Rusi izgradili kolodvor (i prugu) na vanjskoj granici Emirata Bukhara koji se dugo vremena odupirao Boljševicima i njihovoj težnji da kontroliraju cijelo to područje.

Šećer na kraju - Char Minar