Bukhara

Najsvetiji grad centralne Azije pravi je dragulj po pitanju arhitekture i autentične atmosfere u starom gradu. Tako barem kažu. Grad u kojem danas živi nešto manje od tristo tisuća stanovnika postao je glavnim gradom Samanidskog carstva (iranska dinastija) već tijekom 9. stoljeća, a to je potaknulo nagli razvoj u domeni kulture i obrazovanja. Tijekom 16. stoljeća u tom se gradu nalazilo oko sto medresa s preko deset tisuća učenika te više od tristo džamija. Unatoč tome, nekako sam ostao razočaran Bukharom. Možda to i ne bi bio slučaj da u nju nisam došao iz prekrasne i opuštajuće Khive, jer ima ovaj grad što za pokazati, ali imao sam osjećaj da tu ipak nešto nedostaje.

Došao sam u Bukharu prekasno da bi išao u razgledavanje pa sam ostatak večeri proveo u hostelu gdje sam odmah našao zanimljivu ekipu. Turčin iz Istanbula putuje srednjom Azijom kao profesionalni fotograf i kaže da stvarno živi od toga. Nosi sa sobom fotoaparat kojeg mu je poklonio (sponzorirao) Fuji i koji vrijedi oko šest tisuća dolara sa svom dodatnom opremom. Ima i sponzoriranu zvijer od laptopa i masu zimske robe, također od sponzora. Fotografije koje nam je pokazao su stvarno vrh vrhova. Tu su bila i dva Švicarca koji su iznajmili brodski kontejner za tri tisuće dolara da im iz Europe u Vladivostok prebaci njihov terenac i stari, ali moćan motor (BMW) s kojima su onda krenuli preko Sibira i Mongolije do Kazahstana pa se uputili na pamirsku planinsku cestu i preko Tadžikistana u Uzbekistan. Uspjeli su nabaviti tranzitnu petodnevnu vizu za Turkmenistan preko kojeg će onda ući u Iran. Plan je prije kraja godine stići natrag u Švicarsku. S druge strane, pričao sam vam već o Škotu i Novozelanđaninu. Škot se u Taškentu prijavio za turkmenistansku vizu i otišao napraviti đir po Uzbekistanu dok čeka odgovor. Javio mi se i rekao da su ga zvali iz ambasade da dođe čim prije u Taškent po dokumente. On je, međutim, bio u Nukusu i razgledavao Aralsko jezero pa je uhvatio prvi vlak prema istoku i nakon 20 sati vožnje saznao da su mu vratili praznu putovnicu! Zahtjev za vizom mu je odbijen. Možete zamisliti razočarenje nakon svega šta je prošao. Novozelanđanin je sletio u Kinu i krenuo polako preko Mongolije i Rusije u Kazahstan. U Almatiju je volontirao tri tjedna, a tamo je saznao i da bi u Biškeku mogao predavati engleski jezik, za novac. Tako je i bilo. Dva mjeseca je proveo u tom gradu, naučio čitat ćirilicu i neke osnove ruskog jezika pa se s dodatnom lovom uputio dalje na zapad. Misli da želi ići u Tursku, Iran ili natrag u Kirgistan, a možda i u Kinu ili Indokinu. 😀 Sve u svemu, praktički nitko koga sam upoznao nije na putu kraće od mene i da misli posjetiti "samo" ove četiri zemlje. Ipak, svi su bili iznenađeni cijenom povratne avio-karte koju sam kupio još na proljeće pa sam se bar po nečemu isticao. I svi su znali za Hrvatsku, a dobar dio ih je i bio u našoj zemlji, najčešće u Dubrovniku.

S Novozelanđaninom i Škotom u razgledavanju starih utvrda oko Khive

Vratimo se sada Bukhari. Krenuo sam drugo jutro prema starom gradu, udaljenom pune 3-4 minute hoda od hostela. Centar starog grada gravitira oko starog kamenog bazena okruženog murvinim stablima i taj se dio zove Lyabi-Hauz. Još u 17. stoljeću tu je napravljen trg kojeg okružuje nekoliko lijepih zgrada, prije svega medresa i natkrivenih bazara. Istina je da sve to u kompletu izgleda lijepo, ali je površina koju taj strogi centar zauzima jednostavno premala i nakon deset minuta lagane šetnje već ste vidjeli sve - dvaput. Nigdje u Uzbekistanu nisam vidio tako visoke cijene hrane kao ovdje, a ljudi iz hostela kažu da su uglavnom izlazili razočarani kvalitetom hrane (baš su onim Švicarcima jednom prilikom servirali hladne kobasice). Jedina prednost u odnosu na Khivu je činjenica da Bukhara živi i kada sunce zađe i tada krene živa svirka koja me, zbog visokih noćnih temperatura i stolova restorana koji su poredani uz vodu (bazen), podsjeća na ljetne večeri u Malinskoj. Srećom, to nije sve što Bukhara nudi pa sam nastavio šetnju prema džamiji i minaretu Kalon. Iako je džamija ogromna (može primiti oko deset tisuća vjernika) i ima lijepu plavu kupolu, ipak je minaret taj koji privlači pažnju. Izgrađen je davne 1127. godine i u to je vrijeme, sa svojih 47 metara visine, bila najviša građevina srednje Azije, a poseban je i po tome što su se pri njegovoj gradnji prvi put na ovim prostorima u jednom malom segmentu (vidi niže na slici) koristile i plave pločice za izradu mozaika. Legenda kaže da je Džingis Khan, kada ga je vidio, bio toliko opčinjen njegovom ljepotom i grandioznošću da ga je odlučio poštediti razaranja, a poznavatelji njegovog lika i djela znaju da to zaista nije bio čest slučaj. Samo petstotinjak metara dalje nalazi se Ark, grad unutar grada i najstarija građevina u Bukhari, sagrađena još u 5. stoljeću, a koja je bila nastanjena svo to vrijeme, dok ju Crvena armija 1920. godine nije izbombardirala. Ove kolosalne zidine s obrambenim kulama s vanjske strane izgledaju spektakularno i nije me teško bilo namamiti unutra (ulaz 17000 soma) u nadi da će biti barem podjednako interesantno, ali se tamo nalazi jedan veliki drek. Par prostorija s dosadnim muzejima i to je to. Kasnije sam pročitao da je preko 80% površine Arka u ruševinama, što bi ja svejedno s guštom razgledao, ali su tamo podignute visoke ograde i jednostavno nemate izbora nego se nekako pokušati zabaviti s eksponatima muzeja, a koliko su zanimljivi govori podatak da sam deset minuta kasnije opet slikao i divio se vanjskim zidinama. Ispalo je da sam vidio sve šta je trebalo vidjeti u samo tri sata i onda sam shvatio grešku da u tom gradu ostanem tri noći. Dvije noći previše.

Centralno mjesto starog grada

Detalj iz starog grada

Minaret i džamija Kalon

Zidine Arka

Drugi dan sam odlučio otići dalje od centra da nekako potrošim vrijeme. Ne znam kako sam to propustio prvi dan, ali na karti grada sam vidio natpis Char Minar, što me odmah podsjetilo na istoimenu prekrasnu zgradu u indijskom Hyderabadu, a znao sam i da to znači "četiri minareta". Uzbekistanska verzija je deset puta manja, ali toliko slatka da sam je htio pojesti. Radi se o ulaznom portalu u nekadašnju medresu koje već odavno nema, a ako ćemo biti precizni, zapravo se ne radi o minaretima, nego o dekorativnim stupićima. Mislim da je to najfotogeničnija zgrada u Bukhari. Nastavio sam južno prema modernom stadionu nogometnog kluba Buxoro koji je bio otvoren pa sam malo prošetao po tribinama. Nešto dalje je aktivno židovsko groblje koje pokazuje kolika je bila njihova zastupljenost u ovom kraju. Očito još uvijek jest jer sam vidio masu spomenika napravljenih nakon 2010. U centru Bukhare nalazi se i najstarija "živuća" srednjoazijska džamija iz 9. stoljeća za koju govore da je sve do 16. stoljeća služila kao džamija tijekom dana, a kao sinagoga tijekom večeri. To dovoljno govori o nekadašnjem suživotu dviju često suprotstavljenih religijskih zajednica, iako sumnjam da bi to u današnje vrijeme funkcioniralo. Došlo je vrijeme za predah prije dolaska ispred jednog od dva očuvana segmenta starogradskih zidina koje su u svoje vrijeme imale opseg od 12 kilometara. Sjeo sam u neku lokalnu zalogajnicu, naručio plov, a dobio nešto strašno: rižu s povrćem, mesom i - grožđicama! Slatko meso! Mislim, koji vrag??? Odmah mi se zgadilo, ali sam stvarno bio gladan pa sam isčeprkao sve grožđice i nastavio jesti, iako je šteta već bila napravljena. Sljedeća četiri dana sam osjećao posljedice tog zločina protiv hrane i zdravog razuma (pišem ovo iz Termeza jer stvarno nisam imao volje pisati izvještaje s povremenim proljevom i grčevima u trbuhu). Više od sto dana sam putovao po Indiji, poznatoj po nehigijenskim uvjetima i imao sam samo dva puta probleme zbog toga. Ovdje sam tek tri tjedna i već sam dostigao Indiju. Mislim da vam je sve jasno. Hrana je u ovim zemljama očajna, gotovo nikakav izbor, a očito im ni higijena nije jača strana. Nastavio sam od prvog segmenta očuvanih zidina do drugog, udaljenog par kilometara. Pokraj zidina nalazi se i jedan lijepi park na čijem je području sagrađen Ismail Samani mauzolej, dovršen davne 905. godine. Krenuo sam polako prema hostelu jer sam počeo osjećati probleme s trbuhom. Pretpostavljam da vam je jasno da zadnji dan nisam išao u razgledavanje, nego sam čekao vlak za Samarkand koji je kretao u 16 sati. Tu je još i zanimljivost vezana uz željeznički kolodvor u Bukhari. On se, naime, uopće ne nalazi u Bukhari, nego u gradiću Kagan, desetak kilometara od grada, a između njega i grada nalazi se čak i aerodrom! Mislim da sam od nekoga čuo da je to bilo zato što su Rusi izgradili kolodvor (i prugu) na vanjskoj granici Emirata Bukhara koji se dugo vremena odupirao Boljševicima i njihovoj težnji da kontroliraju cijelo to područje.

Šećer na kraju - Char Minar