Priča o svili

Uzbekistan se može pohvaliti da ima četvrte najbogatije zalihe zlata na svijetu, a svake godine izvuku iz zemlje oko 80 tona te dragocjene sirovine. Njihova državna naftna kompanija Uzbekneftegas je 11. najveća svjetska kompanija po proizvodnji prirodnog plina. Ova je zemlja i sedmi najveći proizvođač pamuka na svijetu, a svatko tko je bio ovdje nije mogao ne primjetiti beskrajna polja te poljoprivredne kulture. Budući da sam bio ovdje u vrijeme sezone branja pamuka, vidio sam mnoštvo radne snage na poljima, a kasnije sam saznao da je u to vrijeme obveza svih učenika, učitelja i studenata u ovoj zemlji jedan dan u tjednu pomoći u njegovom branju - besplatno. Zbog korištenja dječje radne snage mnoge su svjetske kompanije odlučile bojkotirati uzbekistanski pamuk, a među poznatijima su i Hrvatima dobro poznati H&M i Marks&Spencer.*

Ovdje ćemo se, međutim, fokusirati na proizvodnju svile koja se na ovim prostorima "izrađuje" već 4500 godina i u čemu je Uzbekistan treći u svijetu, iza Kine i Indije. Podatke koje ćete ovdje pročitati saznao sam u odličnom muzeju svile u Khivi, gdje se tekstualno i slikovno prikazuje cijeli proces, od uzgoja gusjenica do dotjerivanja završnog proizvoda, bilo odjeće ili tepiha. 

Svakog proljeća okružnim se uzgajalištima dodjeljuje određena kvota mladih gusjenica dudovog svilca (tog se imena sjećam iz albuma Životinjskog carstva pa pretpostavljam da je to naš službeni naziv za tu životinjicu) velikih tek 2-3 milimetra, koje se onda raspoređuju zainteresiranim kućanstvima koja ih krenu uzgajati unutar svojih kuća kako bi ih zaštitili od hladnoće i grabežljivaca. Gusjenice je u početku vrlo lako uzgajati jer se sva briga svodi na to da im se ponudi nešto nasjeckanog lišća murve (duda) koje raste posvuda u ovim krajevima, međutim pri kraju svog petotjednog ciklusa one već budu duge i do 12 centimetara te desetak tisuća puta teže nego u početku. Kako se bliži kraj ciklusa briga o njima postaje mnogo zahtjevnija jer gusjenice traže sve više i više lišća, pet puta na dan, pa seljaci moraju cijeli dan brati grančice murve da bi male beštije zadržali sitima, sve dok se nekih šest dana nakon posljednjeg presvlačenja (odbacivanja stare kože, kao što rade zmije) gusjenice odluče da bi bilo dosta prežderavanja pa krene odmor od tjedan dana koji će ih pripremiti za ono zbog čega su i toliko vrijedne ljudima - proizvodnju svilenih niti. Tu ipak nije kraj za njihove domaćine jer oni moraju ponovo na teren naći karakteristično suho nisko grmlje koje raste u pustinjskom području (znate sigurno za one kotrljajuće suhe grmiće iz starih vesterna), a koje se pokazalo idealnim mjestom u kojem će gusjenice početi kreirati svoje svilene kukuljice. Same kukuljice razlikuju se u svojoj veličini i obliku pa tako hladnija proljeća daju izduženije i tanje kukuljice i obratno, ali treba reći da to uopće ne utječe na kvalitetu same svile. Jedna jedina zdrava i dobro uhranjena gusjenica može proizvesti kukuljicu čije niti, kada se razmotaju, mogu doseći duljinu i do jednog kilometra! Dva tjedna nakon formiranja kukuljice moljci krenu izlaziti van, ali se u međuvremenu većina ličinki u kukuljicama ciljano uništi pomoću vrućeg zraka ili pare, budući da prilikom njihovog izlaska svilene kukuljice budu uništene. One preostale budu puštene kako bi izlegle jajašca za sljedeću godinu. Dudovi svilci su toliko dugo uzgajani i prilagođavani ljudskim potrebama da su moljci izgubili mogućnost letenja te je njihov opstanak postao u potpunosti ovisan o ljudskoj pomoći.

Gusjenice dudovog svilca u akciji (slika iz muzeja svile u Khivi)

Da bi se dobila jedna nit svilenog konca potrebno je na vreteno staviti osam do deset odmotanih kukuljica i započeti proces njihovog razvlačenja i spajanja. Kada se dobije konac, potrebno je obojati ga prije pletenja i tu dolazi do novih komplikacija, budući da se koriste isključivo prirodna bojila koja se dobiju iz prirode, a s obzirom da su neka rijetka ili je skupo proizvesti ih, tako i cijena svile te boje bude skuplja od drugih. Primjerice, kombinacija kore kapule, vina i lišća dunje daje žarko žutu boju i ta je boja jeftina i svugdje dostupna jer je svako domaćinstvo može imati u svom vrtu. Kora nara (morganja) isto tako daje prekrasnu zlatnu boju. S druge strane, indigo boja se ne može dobiti iz prirode u Uzbekistanu pa ju je potrebno uvesti iz Indije što drastično povećava njezinu cijenu. Zanimljivo je i da ništa iz prirode ne boji svilu u čistu zelenu boju pa je potrebno prvo je obojiti u žutu, a zatim u plavu zbog čega je zelenu boju svile najteže dobiti. I za kraj treba spomenuti da je za isplesti prosječan svileni tepih na tkalačkom stanu (mislim da se tako kaže) potrebno da tri žene svakodnevno rade na njemu tijekom puna tri mjeseca! Na kraju se tepih odreže/odvoji od tkalačkog stana, naprave se obrubi te se stražnja strana kontrolirano spali kako bi se očistila od ostataka svile i nastalih mucica.

Na slici vidite kutijicu s uzorcima prirodnog materijala za dobivanje određene boje svile, lijevo od kutijice su svilene kukuljice, a iznad nje su uzorci grube i prerađene svile.

* Izvor: https://en.m.wikipedia.org/wiki/Uzbekistan