utorak, 31. listopada 2017.

Khiva i utvrde starog Khorezma

Da dovršimo priču o razočarenju u Taškentu, dovoljno je da vam kažem da je umjesto u 18:03, vlak za Urgench krenuo tek u 19:27. Toliko kašnjenje već na početnoj stanici i to ne bilo kojeg vlaka, već međunarodnog na liniji Taškent - Volgograd. Ono što je uslijedilo neću pripisati Taškentu jer smo vjerojatno već izašli iz njega. Naime, nekih dvadesetak minuta nakon polaska, dežurni službenik u vagonu (ruski: provodnik) počeo je svim putnicima dijeliti male madrace, jastuke i deke, zapakirane plahte, ručnike i jastučnice, prazne šalice sa po jednom vrećicom čaja i kave 3u1 (vruća voda je uvijek na raspolaganju na kraju vagona) te jednim okruglim kruhom, sličnim našim lepinjama, za svakog putnika u vlaku! Da stvar bude bolja, radi se o nižoj (jeftinijoj) od dvije kategorije karata. Nije ni čudo da sam spavao neočekivano dobro, a još je veći šok bio kad sam saznao da smo tijekom puta nekako uspijeli smanjiti početno kašnjenje za punih 40 minuta. Po običaju je ispred željezničkog kolodvora u Urgenchu trebalo ignorirati navalu taksista i krenuti prema centru gdje bi se trebao nalaziti ultra-jeftin (1000 soma, oko 80 lipa!) trolejbus za 35 kilometara udaljenu Khivu. Iako je trolejbus lakše naći od običnog busa jer je samo potrebno tražiti strujne kabele iznad ceste, stajalište trolejbusa nije bilo niti tamo gdje je to rekao Lonely planet, niti je upisano u Google maps, niti se nalazilo tamo gdje je prikazala jedna karta s njegovom navodnom rutom do Khive, a koju sam skinuo dan ranije za slučaj da sve ostalo zakaže. Srećom, sjetio sam se pogledati alternativu Google mapama - Open Street Maps - i eto ucrtane stanice trolejbusa za Khivu, točno tamo gdje se i u stvarnosti nalazila, par stotina metara dalje od onoga što su prethodni izvori navodili.

Sat vremena kasnije već sam bio u Khivi, gradiću od pedesetak tisuća stanovnika koji je bio nastanjen još u 8. stoljeću kada se tu nalazila mala utvrda na Putu svile. Međutim, krajem 16. stoljeća započeo je njezin procvat zahvaljujući Shaybanid dinastiji koja je Khivu proglasila svojim glavnim gradom te je osim napretka u kulturi i obrazovanju došlo i do procvata trgovine robljem. Stoga je ovo područje dugo vremena bilo poznato kao vrlo negostoljubivo prema putnicima u prolazu, budući da su ih konstantno napadala lokalna plemena s namjerom da ih prodaju kao radnu snagu. Mene, srećom, nije nitko napadao prilikom izlaska iz trolejbusa na posljednjoj stanici ispred sjevernih gradskih zidina. Prošetao sam punih stotinjak metara i našao se ispred guest housea Laliopa (noćenje s doručkom 9 dolara, plus dva dolara nekakva gradska taksa koju imaju i turistički centri Bukhara i Samarkand), u kojem su me već čekali Novozelanđanin i Škot koji su iz istog hostela u Taškentu došli koji dan ranije. Na recepciji sam vidio da organiziraju ture po okolnim utvrdama u pustinji sjeverno od grada Urgencha, a čim sam to spomenuo, Novozelanđanin mi je rekao da su čekali mene da se dogovorimo kada ćemo ići vidjeti ih. Pa ono, možemo i sutra, što se mene tiče. Svima je odgovaralo pa je dogovor pao. S obzirom da stari grad Khiva ima neku objedinjenu ulaznicu za petnaestak najvažnijih stvari za posjetiti (muzeji, medrese, džamije i tradicionalne kuće) i koja traje dva dana, odlučio sam to ostaviti za zadnja dva dana, a odmah sada obići sve izvan utvrđenog starog grada, što i nije bilo pretjerano zahtjevno jer se tu nalazi tek nekoliko interesantnih zgrada, lijepi parkić, vanjske obrambene zidine čiji dio upravo restauriraju te same gradske zidine sa svojim lijepim obrambenim kulama i prekrasim gradskim vratima na svakoj od četiri strane svijeta.

Južna gradska vrata sa zidinama

Jutro je stiglo vrlo brzo pa je bilo potrebno spremiti se i krenuti na turu po pustinjskim utvrdama. Guest house organizira razgledavanje čak pet utvrda, a cijena po autu je samo 50 dolara, dakle niti 17 dolara po osobi! Iako je ovaj kraj raj za ljubitelje starih ruševnih utvrda (dakle, za mene), problem predstavlja njihova lokacija, budući da su jedna od druge udaljene i po dvadesetak kilometara te se nalaze u slabo naseljenom pustinjskom području. Naravno da javni prijevoz do njih ne postoji jer se uglavnom nalaze na osami, tako da je jedina mogućnost iznajmiti auto, po mogućnosti naći suputnika zbog podjele troškova i prije polaska se žestoko cijenkati jer cijena ture navodno može biti i do 80 dolara po autu. Sada vam je sigurno jasno koliko sam sretan bio i s cijenom i s dvoje suputnika za koje sigurno već mogu reći i da su mi prijatelji. Šire područje delte rijeke Amu-Darya (gdje spada i Khiva, ali i sve te utvrde) nastanjeno je već tisućljećima. Službeni naziv ove regije je Khorezm, međutim lokalni naziv za taj kraj je Elliq-Qala ili u prijevodu Pedeset utvrda. Trenutno je moguće razgledati dvadesetak starih utvrda, svaka posebnija od druge, od kojih je nastarija datirana u 4. stoljeće pr.n.e, ali se većina tura fokusira na one najatraktivnije ili najočuvanije. Da bi ovo područje dobilo na popularnosti, nakon uvrštenja u Unescov popis kulturne baštine, država je odlučila "brendirati" ga te su ga nazvali "Zlatni prsten drevnog Khorezma", a naš je plan bio posjetiti ove dijelove tog prstena: Toprak qala, Kyzyl qala, Ayaz qala, Guldursun qala i Janbas qala. Pa krenimo redom:
1. Toprak qala - nakon punih dva sata vožnje, pri kraju po vrlo lošoj cesti punoj rupa, došli smo do utvrde koja se vidjela izdaleka i odmah smo znali da će biti dobra. Izgrađena je u 3. stoljeću i odmah je postala glavnim gradom carstva. Odlikuje ju vrhunska planska gradnja s rezidualnim dijelom, hramom, glavnom ulicom i vladarevom palačom s tri tornja visoka 30 metara, povezanim brojnim podzemnim prolazima. I dalje se može vidjeti kako je ovo ogroman kompleks morao biti u svoje vrijeme sve dok ga dugogodišnji žestoki ratovi nisu uništili pa je utvrda polako počela gubiti značaj te je prepuštena propadanju.

Moja malenkost i ostaci vladareve palače s tri tornja u pozadini
2. Kyzyl qala - nedaleko od prve nalazi se ova mnogo manja utvrda pravokutnog tlocrta. Navodno je služila kao obrambena utvrda od Toprak qale, a legenda kaže i da su bile povezane podzemnim tunelom.

Kyzyl qala
3. Ayaz qala - poprilično dalje od prve dvije, na vrhu litice nalazi se i ova, najsjevernija i po mnogima najatraktivnija od svih utvrda Zlatnog prstena. Izgrađena u 2. stoljeću, ova je utvrda karakteristična po tome što je dio stambenih jedinica imala grupirane izvan same utvrde, ali i da se pokraj nje nalaze i dvije manje utvrde za koje smo mi zaključili da su, zbog svoje inferiornosti u odnosu na grandioznu glavnu utvrdu, vjerojatno služile kao poljski WC-i. Šalu na stranu, povjesničari su zaključili da Ayaz qala nije bio grad ili naselje, već kompleks utvrda koji je bio prevelik da bi zavisio o dopremljenim zalihama hrane pa su je proizvodili vlastitim snagama.

Dio glavne utvrde
Manja utvrda u centru pažnje, ali ipak obratite i pažnju na "brdo" u pozadini
4. Guldursun qala - ponovo je uslijedila duga vožnja po lošoj cesti do utvrde koju često uspoređuju sa stadionom, a kada smo joj prilazili postalo mi je i jasno zbog čega. Ove kolosalne pravokutne zidine okružuju livadu koja se trenutno nalazi u njezinom unutarnjem dijelu pa samim time podsjećaju na tribine stadiona visoke oko petnaest metara. Izgrađena je tijekom 12. stoljeća, a uz nju se vežu i neke legende poput blaga skrivenog ispod utvrde kojeg čuvaju zmajevi ili khorezmske verzije Romea i Julije.

Stadion Guldursun
5. Janbas qala - iako smo mislili da je najgori dio ceste iza nas, prevarili smo se. Čak je i vozač već bio lud od svih tih rupetina i dijelova bez asfalta pa nam ga je bilo žao jer smo se već ranije uvjerili da jako voli svoj auto, ali ipak smo se nekako dokotrljali prije zalaska sunca do posljednje utvrde. Janbas qala je možda i najstarija utvrda u regiji jer se datira u 4. stoljeće pr.n.e. Ima nekoliko zanimljivih karakteristika: nalazi se na bočnoj strani brdašca, a ne na njegovom vrhu; ima dvostruke zidine, ali bez ijedne obrambene kule u kutovima; ima neobičnu strukturu ispred glavnog ulaza koja je sabijala napadače u uski koridor čime bi postali laka meta za branitelje.

Janbas qala
Cijela tura je trajala deset i pol sati, a pritom smo prešli punih 320 kilometara, vidjeli pet prekrasnih utvrda i sve to za samo 110 kuna po osobi! Cijelim putem smo imali i duboke teme za raspravljanje, npr. zašto većina žena kada prijeđe pedesete izgleda kao stereotipna Babuška? Mlade cure su lijepe, mršave, moderno se oblače, a starije žene u nekom trenutku naglo promijene izgled i postanu kao babuške, debele i ukrašene šarenom robom i maramom na glavi. Da li postoji neko tajno društvo babuški? Da li postoji obred inicijacije ili određena starost do koje se mora doći da bi se ušlo u taj prestižni klub? Ne znam, do odgovora jednostavno nismo došli. U predasima od smijanja primjetio sam da smo se u par navrata na sekundicu zaustavili pa nastavili voziti kao i ranije. To je zato što na određenim točkama (granice općina?) postoje nekakve kontrole s policijom gdje se sva vozila moraju zaustaviti da ih uslika kamera, a tu i tamo neko vozilo mora proći i kontrolu dokumenata. Isto tako, primjetio sam da je Uzbekistan krcat punionica plina za aute, ali je od propana puno popularniji metan! Ne znam zašto niti ću istraživati tu temu, ali kada prilazite punionici metana svi putnici osim vozača moraju izaći van, vozač nastavi prema punionici, a putnici čekaju na njezinom izlazu. Da li je to zbog opasnosti od eksplozije ili zbog ispušnih plinova ili pak nešto treće - ne znam. Nakon povratka u Khivu, otišli smo do jednog lokalnog restorana u kojem nije bilo nikoga osim vlasnika/kuhara, starijeg čovjeka koji nekim čudom nije znao ni riječ ruskog, ali je zato bio jako simpatičan i uslužan. Račun za nas troje bio je ravno sto tisuća soma, što nas je isprva šokiralo, ali je to zapravo samo osamdesetak kuna, uključujući bocu vodke! Hrana je bila dobra pa smo se vratili i drugu večer, a s obzirom da nas je prepoznao, iskreno se nasmijao, lagano naklonio i stavio dlan na srce u znak zahvale i poštovanja. Stvarno lijepa gesta.

Stigao je i treći dan u Khivi i vrijeme za istraživanje svega unutar starogradskih zidina. Kupio sam objedinjenu kartu za petnaest atrakcija (51000 soma) i krenuo u šetnju, prvo naokolo zidina i bliže sjevernim i južnim gradskim vratima jer tamo ne bi trebalo ničeg interesantnog pa da se sam uvjerim u to i onda prekrižim te rubne dijelove starog grada. Ipak, uz južne zidine nalazi se zanimljivo groblje s ciglenim grobnicama sagrađenim jedne na drugima, valjda zbog uštede prostora, a tamo se nalazi i "divlji" ulaz na same zidine na koje se inače ne može doći niti uz plaćanje pa sam iskoristio priliku prošetati po njima i vidjeti grad iz druge perspektive. Uz sjeverna gradska vrata je još jedan takav ulaz na zidine, ali osim toga radi se samo o labirintu uskih prašnjavih uličica gdje i dalje ljudi žive mirno kao da ih se buka turista samo stotinjak metara dalje uopće ne tiče. Vratio sam se, dakle, centralnom dijelu starog grada, odnosno potezu između zapadnih i istočnih gradskih vrata, mjestu gdje se sve događa i koji se, budimo iskreni, može razgledati u dvadesetak minuta. Tu se nalaze brojne palače i medrese s prekrasnim plavim ornamentima na pročeljima, stare džamije i minareti, prastari mauzoleji i bazari - sve to nedavno renovirano (barem tako izgleda), ali ipak je teško nadmašiti ljepotu nikad dovršenog Kalta Minor minareta, simbola Khive, čija je izgradnja započela 1851. godine, ali je zbog smrti naručitelja sve naprasno stalo. Navodno je trebao biti toliko visok da se s njega vidi sve do daleke Bukhare, a baš zbog takve ideje ima neobično veliku bazu za svoju trenutnu visinu pa izgleda izuzetno zdepasto. Unatoč tom obliku (ili možda baš zbog toga), izgleda prekrasno sa svojim tirkiznim mozaikom i definitivno predstavlja glavnu atrakciju starog grada. Popeo sam se i na najviši minaret u Uzbekistanu (ulaz 7000 soma), 57 metara visoki Islom-Hoja toranj, više nalik na svjetionik, u sklopu istoimene medrese. Pogled je naravno prekrasan, ali su me zbog strahovito strmih, visokih i uskih stepenica mišići bolili još i cijeli sljedeći dan. Od muzeja tu se nalaze primjerice prirodoslovni, zdravstveni, povijesni, numizmatički i ratni muzej, zatim onaj za primjenjene umjetnosti ili monumentalnu arhitekturu, ali i muzej svile koji zaslužuje posebno poglavlje jer se ipak nalazim na Putu svile. Sljedeći dan sam s Novozelanđaninom pokušao locirati još pet muzeja koja niti jedno od nas nije uspjelo naći jer su na našim ulaznicama oni navedeni na engleskom, a u stvarnosti označeni na uzbečkom jeziku. Lutali smo ulicama, gledali kartu mjesta, raspitivali se u već posjećenim muzejima, ali smo uspjeli naći samo još dva. Kasnije smo se šalili da smo vjerojatno izgledali kao lovci na Pokemone, lutali gradom gledajući u mobitel ili listu muzeja na našim ulaznicama, uopće ne obračajući pažnju na svijet oko sebe. I još bili ludi i ljuti šta nismo "ulovili" one najvrijednije, koje je najteže naći. Još da spomenem da sam u zadnje vrijeme počeo sve češće jesti šašlik ili kako bi mi rekli - šiš ćevape. Lijepo se malo maknuti od janjetine i ovčetine, a s obzirom da okusom jako podsjećaju na naše ćevape i da se uz njih uvijek dobiju kruh nalik lepinji i kapula, jasno je da sam uživao u tome. Petnaestak centimetara dugi šašlik koštao bi, ovisno o lokaciji, između 3000 i 5000 soma, dakle okvirno 3 do 4 kune, a s tri takva (uz kruh i kapulu) moj bi trbuh bio pun.

Pogled s minareta
Pogled s južnih zidina (s visokog minareta je slikana prethodna slika)
Prekrasni Kalta Minor minaret u sumrak
Muzejski prikaz života vladara Khive
Islom-Hoja minaret
Život u starom gradu
S obzirom da se guest house Laliopa pokazao kao dobar izbor za organizaciju putovanja, odlučio sam prihvatiti njihovu ponudu da me njihov vozač shared taxija odvede direktno do sljedećeg hostela u Bukhari. Cijena je sto tisuća soma (osamdeset kuna) za vožnju od šest do sedam sati, s tim da vozač mora prvo popuniti i ostala mjesta u autu. Sljedeće jutro krenuli smo pokupiti ostale putnike, a s obzirom da sam bio prvi u nizu mogao sam zauzeti suvozačevo mjesto. Oko deset sati krenuli smo napokon iz Urgencha na put preko pustinje do sljedeće oaze. Bukhara je udaljena preko 400 kilometara, a cesta do tamo je, u najmanju ruku, zanimljiva. Sve do izlaska iz oaze gdje se nalaze Khiva i Urgench, a radilo se o nekih stotinjak kilometara, cesta je bila živi užas. Već sam razmišljao šta nas čeka u nastavku, kad ono, čim smo izašli iz zadnjeg sela u oazi i kročili u pustinju - evo novog modernog autoputa! Punih dvjestotinjak kilometara vozili smo se po fizički odličnoj cesti, ali zato psihički ubitačnoj. S obje strane samo pustinja, duge i preduge ravne dionice, nigdje nikakvog sela (doduše, dva ili tri sam vidio, a jedno od njih gdje smo stali nešto pojesti zvalo se, vjerovali ili ne, O'NGQIRG'OQ), tu i tamo neko brdašce s kojeg se u daljini vidi rijeka Amu-Darya i susjedni Turkmenistan i onda opet ravna cesta u ravnoj pustinji. Na prilazu prvom mjestu u oazi Bukhare ponovo se cesta sužuje i postaje neravna, a što je više naselja bilo ispred nas, cesta je postajala gora i gora. Pravi paradoks. Preživio sam konstantno skakutanje i očajnu muziku u autu, strašnu vrućinu usred dana (i pustinje) i dosadan, ali ipak nekako atraktivan krajolik i oko 17 sati stigao pred sami ulaz u hostel Rumi (6 dolara na noć plus 2 dolara taksa). Raspoloženje mi se odmah popravilo, a da li će tako i ostati, ovisi o Bukhari.

Nema komentara:

Objavi komentar