Putovanje noćnim vlakom do Termeza nije bilo toliko ugodno kao tri dosadašnja jer sam ovaj put bio smješten na bočni krevet, uz koridor, koji je malo kraći od ostalih, a i problemi s trbuhom su i dalje bili prisutni pa sam u Termez stigao neispavan i još umorniji nego sam krenuo iz Samarkanda. Ovaj grad veličine Rijeke nalazi
se na samoj granici s Afganistanom, od kojeg ga razdvaja samo rijeka Amu-Darya.
Grad je to bogate prošlosti, čiji se ostaci još uvijek mogu vidjeti na njegovoj
periferiji, a najvažnije su ruševine starog Termeza i budističkog kompleksa koje je
1220. godine sravnio sa zemljom slavni Džingis Khan. Po dolasku na kolodvor, koji je srećom bio blizu centra, trebalo je pronaći smještaj jer ovo definitivno nije turističko mjesto i ponuda nije velika. Našao sam neke informacije na internetu i uglavnom se spominjalo ime hotela Surxon kao najjeftinije opcije (oko 15 dolara) pa sam prvo otišao do njega i iznenadio se njegovim lijepim izgledom. Još je veće iznenađenje bilo kada su mi pokazali cjenik s iznosom od 95000 soma (oko 12 dolara) za jednokrevetnu sobu s uključenim doručkom. Iznenađenje je ipak splasnulo kad sam vidio sobu: fleke po tepihu i posteljini, stol i stolice puni udubina i oštećenja, madrac još uvijek u zaštitnom najlonu, plijesan u kupaonici i paučina na balkonu kojeg sam zatvorio čim sam protresao posteljinu. No dobro, spavao sam i na gorim mjestima, a i sumnjam da bi s druge strane granice bilo išta bolje. ☺
 |
| Hotel Surxon |
Bilo je 11 ujutro kada sam se smjestio u sobu i tada sam počeo razmišljati šta napraviti s obzirom na probleme s trbuhom. Ono šta stvarno želim vidjeti su prije navedene ruševine koje se nalaze desetak kilometara zapadno od grada. Osim toga, nešto sjevernije od željezničkog kolodvora nalaze se i ostaci jedne utvrde te kompleks mauzoleja. S obzirom da sam već vidio dovoljno utvrda i da ništa ne može zasjeniti arhitekturu Samarkanda, shvatio sam da bi najpametnije bilo ostaviti to po strani i jednostavno malo prošetati centrom da ga bolje upoznam. Skoknuo sam do jedne stare pravoslavne crkve, dva kilometra od hotela, ali sam shvatio da me hodanje previše umara pa sam se vratio natrag i ostatak dana proveo u sobi odmarajući.
Ujutro mi se činilo da bi danas napokon mogao biti kraj mojih problema s probavom. To bi bilo prekrasno jer treba otići izvan grada i dosta pješačiti, ali prvo uhvatiti maršrutku broj 15 koja bi me trebala odvesti do ulaza u mauzolej Al-Hakim al-Termizi, gdje je pokopan cijenjeni sufistički filozof (9. stoljeće), kojeg smatraju duhovnim vođom i zaštitnikom ovog grada pa je ovo također i značajno hodočasničko mjesto. Naći maršrutku broj 15 nije bio nikakav problem jer doslovno svaku minutu dolazi nova, ali ima jedna velika caka koja me izluđivala dobrih pola sata. Pitao sam prvog starijeg vozača da li ide do mauzoleja, on me zbunjeno pogledao i nastavio voziti pa sam mislio da me nije shvatio. Pitao sam i drugog, ali mi je on rekao da ne ide tamo. Onda sam ja postao zbunjen. Obratio sam se nekim dečkima koji su mi rekli da moram ići s maršrutkom broj - 15. Za poludit. Pred njima sam pitao i trećeg vozača i on me isto odbio pa su došli ti isti dečki da vide u čemu je problem. Ispalo je da, iako sve "petnaestice" voze istom trasom, ne voze sve jednako daleko, nego ih se većina okreće natrag kod starog kolodvora, jedan dio ih ide do policijske kontrolne točke, dok ih samo mali dio ide sve do spomenutog mauzoleja. Iako niti četvrta maršrutka nije išla do mauzoleja, dečko koji ju je vozio je bio sretan šta ima stranca u kombiću i stalno je pokušavao pričati na ruskom, iako baš i nije išlo. Svejedno, bio je simpatičan i dobar jer me odveo do starog kolodvora, pokazao mi gdje da pričekam sljedeću maršrutku i odbio mi naplatiti vožnju. Peta je bila sretna i odvela me preko policijske kontrolne točke sve do ulaza u mauzolej. Napokon! Iako sam mauzolej ne izgleda posebno, kompleks u kojem se nalazi je lijepo sređen, sa zelenim površinama, cvijetnim gredicama, lijepim puteljcima i klupama za odmor u hladu visokih stabala. Tu se nalazi i mali muzej i nekakva spilja, čiju namjenu nisam uspio saznati. Međutim, ono što je mene posebno privuklo ovdje jesu natpisi na internetu da s ovog mjesta puca pogled na Afganistan. E pa ne puca više! Nedavno je područje oko mauzoleja ograđeno visokim zidom i više se baš ništa ne vidi. S obzirom da se on nalazi u kutu nekadašnjeg starog Termeza, otišao sam razočaran vidjeti ostatke tog grada. Ostali su samo polurazrušeni zidovi, ali i obnovljena masivna gradska vrata (porta) ispod kojih sada prolaze vozila na putu za mauzolej. Na ta vrata se može popesti kad ono - Afganistan! Nije blizu, možda nekih kilometar dalje, ali tu je, vidim ga i opet sve ovo dobiva neki smisao. Napravio sam par slika (nažalost, sunce je bilo baš u tom smjeru pa nisu baš neke kvalitete, a i slikane su mobitelom čiji zoom po običaju nije baš najbolji) i odmah ih "sakrio", budući da policija i carinici na izlazu iz zemlje vole gledati te slike i tražiti da se obrišu sve problematične, a slikanje područja uz granicu definitivno spada u tu kategoriju. Puno puta sam čitao o tome da nikako ne slikate pogranično područje pa makar na slici ne bude ništa osjetljivo. Uzbekistan jako ozbiljno čuva ovu granicu i samoj rijeci se uopće ne može prići jer je cijelim potezom ograđena bodljikavom žicom ispred koje prolazi cesta za patrole i vojna vozila, a za svaki slučaj svakih par stotina metara su postavljene i visoke osmatračnice s čuvarima.
 |
| Mauzolej Al-Hakim al-Termizi |
 |
| Obnovljena gradska vrata starog Termeza |
 |
| U sredini vidite rijeku, a iza nje Afganistan. S desne strane je brdo gdje se nalazi kasnije spominjan budistički kompleks. Iako na slici izgleda daleko, obala Afganistana je u stvarnosti zaista blizu. |
 |
| Pogled na drugu stranu s rijekom Amu-Darya i obalom Afganistana. |
Nastavio sam dalje kroz vrući pustinjski krajolik prema dva kilometra udaljenom budističkom kompleksu Fayaz-Tepa. Iako mi na slikama atraktivnije izgleda susjedni budistički kompleks Kara-Tepa, on se nalazi na padinama brda (na gornjoj slici) u pograničnoj zoni i tamo se može otići samo uz posebno pismeno dopuštenje državnog ureda za turizam. Budući da sam u Termezu bio samo tijekom vikenda, u subotu i nedjelju, znao sam da bi to bila nemoguća misija u zemlji beskonačne birokracije. Za utjehu mi ostaje Fayaz-Tepa, budistički kompleks nastao još u 1. stoljeću, ali ponovo otkriven tek 1963. godine. Prilikom dolaska u kompleks, uočio me neki čovjek iz kućice stotinjak metara udaljene od budističke stupe. Par puta je zazviždao dok se nisam okrenuo prema njemu pa mi je mahnuo kao znak da pričekam. Uskoro je došao i pokazao mi značku i službenu ispravu i na ruskom objasnio da je on čuvar kompleksa i da u ovaj kompleks mogu ući samo s ulaznicom, ali da u Kara-Tepu ne smijem ići ni u kojem slučaju. Rekao je da je ulaznica 18000 soma, ali mi je prvo odlučio pokazati naokolo. Objasnio mi je da je Fayaz-Tepa obnovljena 2006. godine i da se sastoji od stambenog djela, blagavaonice s kuhinjom i molitvenog prostora. Definitivno sam se uvjerio da čovjek nije folirant (da se lažno predstavlja) kada je izvadio ključ i otvorio malena staklena vratašca na velikoj stupi koja je u sebi krila malenu, originalnu stupu staru 2000 godina. Onda mi je rekao da je ova velika stupa stavljena tijekom obnove kao zaštita originalnoj stupi. Spomenuo je i da je 2012. godine ovdje bio sam Dalai Lama i onda je počeo oponašati zvukove budističke molitve i gonga šta me dobro nasmijalo. Kasnije sam pokušao potražiti na internetu podatak o toj posjeti, ali nisam našao ništa pa ćemo tu informaciju ipak uzeti s rezervom. Par puta mi je spominjao da nikako ne idem prema Kara-Tepi jer je tamo vojska (tijekom hodanja od dvadesetak minuta do ovog kompleksa stvarno sam u dva navrata vidio vojne kamione kako prolaze u daljini) i onda mi je dao dvogled da još jednom pogledam Afganistan iz blizine. Kad je tražio da platim ulaznicu, pitao sam ga da li mogu dobiti ulaznicu kao suvenir, a on je onda krenuo s pričom o cijeni ulaznice od 3 dolara (24000 soma) i da nema smisla da platim više, ali ako baš želim otići će u svoju kućicu po ulaznicu, iako mi onda može i naplatiti samo 8000 soma pa da oboje budemo zadovoljni. Nasmijao se on, nasmijao sam se i ja i dogovor je pao. Iako mi je ponudio da mi otključa i vrata malog muzeja u blizini, ipak sam odbio jer sam znao da se sve važne stvari ovdje nađene (npr. reljef Bude okruženog dvama redovnicima i ukrašen korintskim stupovima što je dokaz utjecaja antičke Grčke na ovim prostorima) čuvaju u muzeju u Taškentu, a i trebalo se vratiti natrag istim putem kroz pustinju i vrućinu. Prilikom pozdrava ponovo mi je rekao da nikako ne pokušavam otići do Kara-Tepe. Vratio sam se natrag do ulaza u mauzolej, pričekao dvadesetak minuta da se pojavi maršrutka, ukrcao se, pričekao desetak minuta da se napuni i napokon krenuo natrag. Iskrcala me sto metara od hotela pa sam mrtav umoran legao u krevet i čekao jutro i polazak prema granici s Tadžikistanom.
 |
| Put između mauzoleja i budističkog kompleksa |
 |
| Budistički kompleks Fayaz-Tepa |
Probudio sam se ujutro oko 8 sati da što prije krenem prema granici jer sam čitao strašne stvari šta uzbekistanci carinici traže od turista (pregledavanje stotina slika s fotoaparata i mobitela, pretraga usb stickova i memorijskih kartica, čak i listanje knjiga koje imate sa sobom, kontrola lijekova koje imate jer je Uzbekistan zabranio neke supstance koje su dozvoljene u cijelom svijetu itd.). Otišao sam do starog kolodvora gdje bi trebalo naći shared taxi do grada Denau, blizu granice s Tadžikistanom. Stari kolodvor je jedno veliko gradilište pa sam se morao raspitivati kod desetak ljudi gdje naći prijevoz do granice. Neki dečko mi je rekao da će to vjerojatno biti kod novog autobusnog kolodvora (koji se ne spominje nigdje na internetu niti je ucrtan na kartama) i da do tamo uzmem famoznu maršrutku broj 15. Po običaju je došla za minutu-dvije i stvarno me odvela par kilometara dalje do nove zgrade s masu autiju, kombija i buseva gdje sam vrlo brzo uočio bus s natpisom "Denau". Oko 10:30 napokon sam krenuo na put dug dva sata (cijena karte ravno jedan dolar) i stigao u Denau - kaotični gradić gdje se taxi stajalište, autobusni kolodvor i veliki bazar nalaze na istom mjestu. Bilo me strah kako ću u toj ludnici naći taxi do same granice koja je udaljena još dobrih pola sata vožnje, ali čim sam izašao van okružili su me taksisti i kad sam rekao "Tadžikistan, border", par njih kaže doslovno "granitsa?" i upute me do jednog taksista koji je čekao još dva putnika da krene (cijena oko tri dolara). Savršeno! Pet minuta kasnije već sam bio na putu za granicu, a malo poslije 13 sati i na samoj granici. Taman kad sam se psihički pripremio da krenem u proces prelaska granice i potencijalne probleme - problema nema! Sve kao po traci, puno papirologije i kontrole dokumenata, ali nitko nije tražio/pitao ništa konkretno. Bilo je 13:50 kada me posljednji u nizu tadžikistanskih carinika pozdravio i zaželio dobrodošlicu u njihovu zemlju.
Nema komentara:
Objavi komentar