Khujand i put za Osh

Da bi se došlo između opuštajućeg Panjakenta i moje sljedeće destinacije, grada Khujanda (čitaj: Hudžand), opet je trebalo prijeći preko visokog planinskog lanca Turkestan, čiji najviši vrhovi dosežu visine od preko četiri kilometra. Ovaj put uspon nije pratio kanjone i doline, nego je cesta bila usječena u padinu planine i uz mnoge serpentine se postepeno dizala sve do pet kilometara dugačkog tunela Shahriston, otvorenog 2012. godine i udaljenog od uzbekistanske granice tek četiri kilometra. Kao i u slučaju tunela Anzob, i ovdje se prije otvaranja tunela moralo prelaziti istoimeni prijevoj na visini od 3378 metara koji je također tijekom zime često bio neprohodan. U području oko tunela je bilo dosta snijega, ali je tunel, za razliku od Anzoba, i osvijetljen i ventiliran. Za manje od četiri sata bio sam u drugom najvećem gradu Tadžikistana (oko 200 tisuća stanovnika) koji se vjerojatno ne bi našao na mom popisu za posjetu da se ne nalazi na putu prema kirgistanskom Oshu. Na ovom je mjestu Aleksandar Veliki sagradio svoju najsjeverniju postaju na Putu svile i grad je bio jako bogat dok ga Mongoli nisu sravnili sa zemljom. Zbog fizičke odvojenosti od juga zemlje i Dušanbea, ovaj je kraj ostao relativno miran nakon raspada SSSR-a pa se sada smatra najbogatijim dijelom Tadžikistana.

Neposredno prije dolaska pred tunel Shahriston

Iako je teško reći da je Khujand s turističkog stajališta zanimljiv grad, ipak se ovdje može potrošiti jedan dan jer se bogatstvo grada vidi i u njegovoj uređenosti, koja odudara od prosjeka Srednje Azije. Bio sam smješten u hostelu Sharq (10 dolara noćenje s doručkom) kojeg vodi simpatična obitelj, koja stvarno brine da ti bude ugodno i da ti ništa ne fali, i opet sam bio njihov jedini gost te dvije noći. Hostel je smješten samo par minuta hoda od ogromnog bazara zvanog Panchshanbe (značenje: četvrtak) koji je smješten u nekoliko velikih paviljona, ali se raširio i po okolnim ulicama. Unatoč tome, bazar ko bazar, vidiš jednog, kao da si ih vidio sve. Ipak, pokraj ovog bazara nalazi se najveći trg koji sam vidio na ovom putovanju i to ne bi bila neka zanimljivost da se zapravo ne radi o trgu uobičajene veličine za prosječne europske gradove. Shvatio sam da srednjoazijski gradovi zbog nekog razloga uopće nemaju trgove. Na jednoj strani ovog trga nalazi se ulaz u paviljon s lijepom fasadom, dok se na suprotnoj strani nalazi fotogenični religijski kompleks Sheikh Massal ad-Din s mauzolejom, dvije džamije i dva minareta. U daljini, preko rijeke Syr Darya, vide se planine koje, zajedno s centralnom fontanom, upotpunjuju lijepu sliku. Nastavio sam sjevernije uz glavnu ulicu do gradske utvrde iz desetog stoljeća, od koje su ostale samo obnovljene zidine, nekad dugačke šest kilometara sa sedam gradskih vratiju, unutar kojih se danas nalaze dva muzeja. Na području te utvrde nalazio se i grad kojeg je davno prije osnovao Aleksandar Veliki. Nešto sjevernije, između utvrde i rijeke, smjestio se prekrasan park pun drvenih paviljona, travnatih površina, statua i ukrasa od cvijeća i dvobojnog kupusa. Prešao sam rijeku do monumentalnog stepeništa ukrašenog mozaicima, na vrhu kojega se nalazi dvadesetak metara visoki kip Ismaila Somonija, pa nastavio prema stadionu sagrađenom povodom dvadesete godišnjice nezavisnosti Tadžikistana koji je, srećom, bio otvoren pa sam prošetao po tribinama i uslikao grad s njihovog vrha. Samo kilometar dalje, u jednom prilično neuglednom parku, nalazila se završna točka moje šetnje - 22 metra visoki kip Lenjina koji je do 1974. godine bio u Moskvi, ali je tada premješten (darovan) u Khujand koji se u vrijeme Sovjetskog Saveza zvao Leninabad. Bila je to lagana šetnja od oko tri sata koja mi je pokazala sve zanimljivo u ovom gradu.

Trg pokraj bazara

Obnovljene zidine stare gradske utvrde

Park iza utvrde s paviljonima i ukrasnim kupusom

Spomenik Somoniju s mozaicima

Ogroman kip Lenjina

Sljedeće jutro čekala me vožnja od nekih šest-sedam sati koja se u samom startu zakomplicirala. Vlasnik hostela mi je rekao da se očekuje dolazak predsjednika Rahmona (čije se slike s motivirajućim citatima vide svakih sto metara, po čemu je još ekstremniji od susjednih autokratskih predsjednika Karimova i Nazarbaeva) i da će cesta prema stanici na koju moram ići biti zatvorena jer se nalazi na putu od aerodroma do grada. Cesta je stvarno bila neobično prazna, ali su ipak propuštali pokoju maršrutku pa sam se odvezao do traženog mjesta gdje su me taksisti odmah pitali da li trebam ići do Isfare, grada na granici Tadžikistana i Kirgistana. Prihvatio sam cijenu od dvadeset somona, pričekao četrdeset minuta da se popune još tri mjesta i krenuo na sat i pol dugi put do granice. Zanimljivo je kako u ovim zemljama nitko nigdje ne žuri i nije im problem gubiti i po sat-dva čekajući u autu. Doduše, i nije da imaju neku alternativu kada se busevi ili maršrutke koje voze između gradova po fiksnom voznom redu mogu nabrojati na prste jedne ruke. Stigao sam u Isfaru oko 12:30 i odmah su krenule pljuštati ponude taksista da me odvezu do gradića Batken, na drugoj strani granice, ali mi je jedan tip ponudio i vožnju direktno do Osha, oko pet sati vožnje od Isfare. Kaže da mora navečer na aerodromu u Oshu dočekati nekog čovjeka pa da mu je dovoljan i jedan putnik, samo da pokrije trošak puta do tamo. S guštom sam prihvatio ponudu (oko 110 kuna) i krenuo na put u novom i udobnom kombiju. Granica je, za razliku od prethodnih, bila jednostavna i nitko mi nije provjeravao ili skenirao torbu niti me slikao, prije svega zato što Kirgistan već nekoliko godina ima bezvizni režim i samo je bilo potrebno provjeriti ulazne/izlazne pečate prethodnih zemalja da me propuste dalje. Na granici sam odjednom izgubio sat vremena jer se Kirgistan nalazi u drugoj vremenskoj zoni, ali je za utjehu uslijedila dobra cesta koje je izgrađena prije par godina kako bi se zaobišle brojne male enklave (tadžikistanski i uzbekistanski teritoriji na području Kirgistana) koje su sve do nedavno zadavale velike probleme stranim turistima zbog potencijalnih kontrola dokumenata i potrebnih dvostrukih ili trostrukih viza. Nažalost, kada smo prošli područje tih enklava, cesta je naglo postala katastrofalna i zadnjih stotinjak kilometara smo se vozili po rupama više od dva sata. Tijekom cijelog puta stalno su mi na mobitel stizale poruke da sam ušao u Uzbekistan pa opet u Kirgistan pa opet u Uzbekistan pa opet u Kirgistan, iako iz Kirgistana izašao nisam. Na putu smo prošli kroz grad Nookat, što me podsjetilo da sam prethodnih dana prolazio i kroz mjesta zvana Lakat i Gusar. Stigao sam u Osh tek nakon zalaska sunca. Dan je bio dug, ali tu sam, u Kirgistanu, zadnjoj od četiri zemlje na mom popisu.