Osh - vrata Kirgistana

Bilo je oko 19 sati kada me vozač iskrcao na raskršću u centru Osha. Zapravo, kad Kirgistanci već svoj grad pišu "Oš" i isto tako ga izgovaraju, onda ću u ovom slučaju i ja odbaciti "međunarodnu" verziju imena ovog grada i ubuduće ga jednostavno zvati - Oš. Dakle, znao sam gdje se nalazi hostel s najdužim stažom ugošćivanja backpackera u ovom gradu (5 dolara noćenje) i lagano sam krenuo prema njemu. Sjećam se opisa na njihovoj web stranici da je njihov ulaz četvrti u nizu u stambenoj zgradi, iza zelenih vrata. Skrenuo sam s dobro osvijetljene glavne ulice u sporednu i naglo stao jer nisam vidio ništa pred sobom. Mrkli mrak. Upalio sam svijetlo (blic) na mobitelu i krenuo dalje do četvrtog ulaza, ali sam pritom vidio da su i svi prethodni ulazi zelene boje! Došao sam do četvrtog, ali tamo nema nikakve table ili obavijesti da se tu nalazi "Osh guest house". Internet nisam imao da još jednom provjerim pa sam stvarno ostao u čudu. Srećom, dok sam ja razmišljao šta napraviti, a to je trajalo dobrih desetak minuta, s gornjeg kata se spustila neka žena koju sam odmah pitao gdje bi to čudo moglo biti. Bez riječi mi je pokazala da idem za njom. Izašli smo ispred zgrade gdje mi je dala do znanja da moram ići iza ugla, a tamo još jedna zelena vrata, ovog puta s natpisom imena hostela. Kad sam ušao unutra, pitao sam ih da li su im možda upute krive i dobio sam očekivanu potvrdu jer su se nedavno malo proširili na vrt s bočne strane zgrade, gdje su prebacili i glavna vrata. Informacije na internetu, a danas se većina putnika tamo informira, nisu našli vremena promijeniti. Ništa zato, sve je to uobičajeno kada se putuje ovim zemljama. Ono što je bitno jest da sam se napokon smjestio i da mogu napraviti nekakav plan za sljedeća tri dana koliko sam odlučio ostati u Ošu. Ovo je, inače, drugi najveći grad u Kirgistanu, u kojem danas živi oko 300 tisuća stanovnika, a smješten je na 950 metara nadmorske visine. Star je gotovo tri tisuće godina pa njegovi stanovnici vole reći da je Oš stariji i od Rima. Njegove glavne atrakcije su peteroglava planina Suleiman Too koja se uzdiže praktički iz samog centra grada te gradski bazar za kojeg se smatra da je najveći u Srednjoj Aziji. Zbog blizine granice s Uzbekistanom, koji je udaljen niti deset kilometara, u ovom gradu živi gotovo 40% Uzbeka pa su, zbog povremeno napetih odnosa tih dviju zemalja, ovdje često izbijali nemiri, od kojih je posljednji bio ne tako davne 2010.

Kada je već ta planina toliko važna, odlučio sam prvo nju posjetiti sljedeće jutro i čim sam je prvi put ugledao, ostao sam "paf"! Stvarno izgleda genijalno, iako se uzdiže samo 175 metara iznad grada. Radi se o jedinom lokalitetu u Kirgistanu uvrštenom u Unescovu kulturnu baštinu kao primjer svete planine koja se štuje već tisućljećima, dakle još u vrijeme prije dolaska Islama. Na njoj se, navodno, nalazi i posljednje počivalište starozavjetnog kralja Solomona, kojeg muslimani štuju kao proroka Suleimana (od tuda naziv planine), a tu su i dvije male džamije iz 16. stoljeća, od kojih je jednu dao sagraditi sam Babur, osnivač i prvi vladar Mogulskog carstva koje je kasnije kontroliralo veliki dio indijskog podkontinenta. Tu ćete naći i jedan mauzolej, ostatke srednjovjekovnih kupelji, staro groblje, nekoliko manjih i nekoliko većih spilja, od kojih svaka, navodno, ima određene "moći" koje će riješiti brojne ljudske probleme poput neplodnosti, glavobolje ili križobolje, tu je i mnogo prastarih petroglifa s prikazima ljudi i životinja, kao i relativno novi muzej kojeg su napravili Sovjeti uz negodovanje tamošnjih muslimana, budući da je trebalo bušiti svetu planinu. Muzej, doduše, izgleda vrlo atraktivno jer se nalazi u spilji u strmoj stijeni, a u njemu možete vidjeti što se sve tijekom godina našlo i dokumentiralo na ovoj planini. Njoj možete prići s dvije strane slijedeći stepenice do Baburove džamije, gdje se nalazi i platforma s koje se pruža prekrasan pogled na centar grada. To su, naravno, samo službeni ulazi na planinu i na njihovim se počecima nalaze kućice za naplatu ulaznica od 20 soma (2 kune), ali ako ste u kondiciji i spremni za avanturu, slobodno se možete popesti bilo gdje jer je cijela planina, sa svih strana, isprepletena malim puteljcima, od kojih su neki vrlo dobri, ali ima i nekih prilično strmih i naizgled opasnih. Iako se posvuda nalaze povijesni lokaliteti, meni je planina bila zanimljivija zbog prekrasnog pogleda na grad, ali i dobar dio plodne doline Fergana. Budući da se s bilo kojeg od pet vrhova vidi susjedni Uzbekistan, u dva sam navrata prilikom penjanja ponovo dobio SMS da sam dobrodošao u Uzbekistan i da su cijene poziva takve i takve. Eto, toliko je blizu. Proveo sam ovdje puna tri sata, penjao se s jednog vrha na drugi (jedan je ipak ostao neosvojen zbog strmine i opasnog uspona), uživao u pogledu i suncu i jedino što mi je falilo su bile nekakve grickalice. Zato sam dva dana kasnije ispravio tu grešku, uzeo nešto hrane, otišao na vrh koji mi se najviše svidio i nastavio uživati u svemu prije navedenom.

Pogled na jedan od vrhova Suleiman Too planine na kojem se nalazi muzej u obliku prozora ili školjke ili ulaza u tunel ili...

Stepenice koje vode od muzeja prema Baburovoj džamiji s vidikovcem. Na ovoj stijeni vidite jednu od spomenutih spilja.

Pogled na centar grada s glavnog vidikovca.

Pogled na grad i vrh gdje se nalazi glavni vidikovac s još malo veće visine.

Na stražnjoj strani planine nalazi se lijepi pašnjak, jedino šta nema nikoga da ga popase.

Najatraktivniji od pet vrhova.

S obzirom da sam u Ošu bio i u nedjelju, ljudi iz hostela su svim gostima rekli da moraju otići vidjeti stočni sajam na periferiji grada koji se održava samo taj dan u tjednu. Pogledao sam malo na internetu kako to izgleda i kako doći do tamo pa sam odlučio otići s maršrutkom 105, kako je bilo i navedeno na par mjesta. Pitao me prijatelj da koji ću vrag na stočnom sajmu, a odgovor prije odlaska je bio da bi volio vidjeti neke egzotične životinje. Međutim, odgovor nakon dolaska na to mjesto bi bio "koji vrag mi je bio da idem na stočni sajam?". Gužva, prašina, smrad, govna po svugdje i ono najžalosnije - samo konji, krave i ovce. Egzotičnim životinjama ni traga. Mogu pretpostaviti da bi ljudima iz New Yorka ili Londona to moglo biti i zanimljivo, ali ja ipak znam kako te životinje izgledaju i svjestan sam da mlijeko ne proizvode u tvornicama, nego ga daju krave (i neke druge domaće životinje). Ono što će se kasnije pokazati važnim, dečki koji rade u hostelu očito nemaju pojma kako doći do tamo, a ne znaju ni mnoge druge stvari, pa su dvojici turista iz hostela rekli da moraju ići s maršrutkom 305, iako ona staje nekih četiri kilometra od stvarne lokacije sajma, koja je krivo ucrtana i na Google maps i na Open street maps, tako da sam tijekom vožnje do samog ulaza na sajam jednog dečka vidio kako pješaći prema njemu, a drugog skoro na istoj poziciji kada sam se vraćao sa sajma. Taj drugi je iz Švicarske i kasnije je govorio u hostelu da je bio ljut kada je vidio kako tretiraju životinje, tuku ih i vežu ih tako da se ne mogu pomaknuti ni centimetra. Složio sam se njime. Uglavnom, nije da vas zanima, ali cijena jednog janjčića je oko pedeset dolara, dok se starije kvalitetne ovce prodaju i za sto dolara. Cijena konja je od tisuću dolara na više. Vratio sam se razočaran u centar i krenuo na glavni bazar pronaći vunu za pletenje koju sam obećao donijeti iz ovih krajeva. Opet ponavljam, bazar ko bazar, ali ovaj je opet poseban zbog svog izgleda. Naime, smjestio se s obje strane male rijeke i proteže se uz nju puni kilometar, ali izgleda očajno, posebno kada ga se gleda s obližnjeg mosta. Radi se o hrpi ruzinavih kontejnera i sklepanih daščara, djelomično pokrpanih komadima lima. Nanizani su u par redova pa se stvarno lako izgubiš u tom labirintu. Prošetao sam jednom stranom bazara nekih desetak minuta, zabilježio i uslikao šta sam našao i kad sam dobio povratnu informaciju šta od ponuđenog da kupim, više nisam mogao naći taj štand. Sasvim očekivano. Prošetao sam tri puta uzduž tog poteza i napokon ga našao. I to sam obavio, a s obzirom da stvarno ne volim kupovanje bilo kakve vrste, odmah sam potražio najbliži izlaz i odlučio vratiti se u hostel i odmoriti se od života (i ljudi i životinja).

"Kravlji odjel" na stočnom sajmu

Mali segment bazara, gledano s obližnjeg mosta

Zadnji puni dan u Ošu otišao sam do autobusnog kolodvora da vidim da li postoji neka alternativa tim famoznim kolektivnim taksijima koji znaju biti jako neudobni na dužim relacijama, a s obzirom da je moja sljedeća destinacija Toktogul, oko 400 kilometara dalje, na putu preka Biškeku, razveselilo me kada sam vidio da postoje dvije maršrutke na dan, jedna u 7:10, a druga u 15:45. Vožnja traje između 7 i 8 sati, tako da je u obzir dolazila samo ta jutarnja. Kupio sam kartu (ako se to može nazvati kartom, jer je žena samo napisala na komadić praznog papira destinaciju, cijenu, datum polaska i potpisala se) te otišao drugi put na planinu Suleiman Too. Večer prije polaska pitao sam dečke iz hostela da li gradski busevi voze u 6:30, na što sam dobio odgovor da mi je jedina mogućnost u to vrijeme uzeti taksi, a na pitanje na koju stranu maršrutke bi trebao sjesti zbog atraktivnijeg pogleda na planine, preko kojih treba proći na putu do Toktogula, rečeno mi je da sjednem na desnu stranu. Oba odgovora su se pokazala krivima, zbog čega sam im napisao kritiku na stranici Booking.com da je bolje priznati da ne znaš odgovor, nego dati krivu informaciju i razočarati svoje goste (sjetite se i one krive informacije o broju maršrutke koju treba uzeti za doći do stočnog sajma).

Iako neke od sljedećih stvari nemaju direktne veze s Ošom, nešto od toga sam vidio i u ovom gradu što me onda podsjetilo i na neke druge specifičnosti u ovim zemljama:
- u dosta gradova na ovom putovanju vidio sam cijele ulice koje imaju samo jednu vrstu trgovina. To mogu biti mjenjačnice, turističke agencije, prodavaonice tepiha, mobitela ili čak i vjenčanica, ili pak nizovi postolara i servisera elektroničke robe. Iako možda zvuči neobično, nije to ni loše jer bar znate gdje morate ići da bi nešto našli. S druge strane, nije to ni nama u Rijeci bila nepoznanica, iako su kao jedini podsjetnik ostala imena ulica, kao što su Bačvarska, Jedrarska, Veslarska, Uljarska ili Užarska.
- kao i u cijelom svijetu, i u srednjoazijskim zemljama su ludi za mobitelima pa se oni prodaju i servisiraju na svakom koraku. Ono šta mi je bilo posebno zanimljivo su plakati veličine i do 1x2 metra koji se nalaze ispred prodavaonica mobitela, a koji prikazuju sve raspoložive brojeve svih raspoloživih mobilnih mreža koje se nude u toj trgovini. Rekao bih da se na tim plakatima nalazi popis i do tisuću raspoloživih brojeva, od kojih su neki precrtani što očito znači da je taj broj u međuvremenu kupljen. A zašto su ti plakati tako važni? Zato šta su ovdje ljudi opsjednuti "sretnim" brojevima i svi bi htjeli imati što više kombinacija poput 33, 777, 888, 55 itd. Mnoge trgovine i restorani isto imaju takva imena. Pred neki dan sam čak dobio na mobitel poruku od kirgistanskog operatera "O!" da se uključim u aukciju u kojoj je glavna nagrada VIP broj! Ludnica.
- nećete vjerovati, ali u Uzbekistanu, Tadžikistanu i Kirgistanu sam vidio kružne tokove u kojima onaj koji je u njemu nema prednost prolaza! Ali ima i masu kružnih tokova s "normalnim" načinom rada pa ti sad znaj šta napraviti kada mu prilaziš. U Urgenchu sam vidio kružni tok gdje jedan smjer ima prednost nad ostalima, tako da se auti, koji su već u kružnom toku, ali prilaze glavnom pravcu, moraju zaustaviti usred kružnog toga. S druge strane, u Dušanbeu sam vidio kružni tok koji je reguliran semaforima! I to ne da su semafori prije dolaska na kružni tok, nego se nalaze unutar samog kružnog toka kako bi regulirali koji smjer ima prednost. Meni se čini da cijeli smisao kružnog toka u tom slučaju gubi smisao.
- kad smo već kod prometa, treba reći i da se cijena benzina opet smanjila nakon izlaska iz Tadžikistana i sada je nešto ispod četiri kune po litri, što je za nekih 40% manje nego u susjedstvu, ali i dalje nekih 20-30% skuplje od Kazahstana i posebno Uzbekistana.
- čim sam ušao u Tadžikistan i dobio njihove prve novčanice, odmah sam primijetio da imaju novčanicu od 3 somona, šta mi je u startu bilo čudno. U Kirgistanu zato imaju kovanicu od 3 soma, tako da u obje zemlje njihova nominala ide ovako: 1-3-5-10... Zanimljivo.
- par natuknica o ruskom jeziku. Kad sam prvi put čuo riječ "putešestvija", a to je bilo tijekom izleta u kanjon Charyn u Kazahstanu, samo sam se nasmijao. Međutim, počeo sam je čuti posvuda, čak i onda kad nije imalo smisla, pa sam se malo zainteresirao i saznao da na ruskom ta riječ znači "putovanje". Dakle, ne nekakvo neobično, avanturističko putovanje, što bi kod nas značila ta riječ, nego najobičnije putovanje. S druge strane, tijekom putešestvija po utvrdama sjeverno od Khive, vozač se malo pogubio pa je uključio navigaciju na ruskom jeziku. Glas je govorio "povernut nalevo", šta mi je bilo sasvim jasno, ali i "povernut napravo", šta mi nije bilo najjasnije, dok nisam shvatio da ići "pravo" zapravo znači ići "desno".
- u sve četiri zemlje sam viđao (i dalje viđam svakodnevno) natpise "kafe-kafesi", što zapravo znači restoran ili zalogajnica, a ne kafić. Često u njima nisu ni imali kavu kada bi je tražio, a ako baš želite kavu, morate naručiti "kofe", bez naglaska na zadnjem slovu, i u 90% slučajeva ćete dobiti instant kavu 3u1. S obzirom da ju nikada nećete platiti više od 2-3 kune, može im se oprostiti.
- znate da nije lako prevesti neke riječi na engleski, ako im abeceda ima slova koja engleska nema. Dodatnu zbrku čini ćirilica, budući da se neka slova pišu isto kao u latinici, ali se zapravo radi o nekom drugom slovu. Tako sam u Ošu bio u restoranu Texas koji ima svoje specijalitete pa kad sam naručio "Shaurma Texas", konobarica je ponovila "Shaurma Tehas". Zašto? Zato šta je X u ćirilici slovo H u latinici. Opet, to ne objašnjava zašto hamburger uporno pišu gamburger (ili čak gamburg), a vidio sam na karti Karakola i disco club Hollywood, koji se u stvarnosti zove Gollivud. I za kraj opet nešto neobjašnjivo: pitao me vlasnik hostela u Karakolu da li mislim ići na "skaj" (ne priča engleski, samo ruski). Nisam imao pojma o čemu govori, dok nije s rukama pokazao kako skija. Dakle, "ski" kao općeniti naziv za zimske sportove oni izgovaraju "skaj". Totalno zbunjujuće.