Priča o Uzbekistanu

Dan je dobro počeo. Oko deset sati sam se odjavio iz hostela u Shymkentu, odmah mi je došao bus koji me odveo do autobusne stanice Samal, kaotične kao i svaka u ovim krajevima. Pitao sam jednog uniformiranog čovjeka za maršrutku do granice Chernaevka, on mi je pokazao s rukom gdje bih trebao ići i tridesetak metara dalje vidio sam jednu s natpisom tog graničnog prijelaza. Bilo je samo dvoje ljudi unutra, a deset mjesta za popuniti, tako da je trebalo pričekati oko pola sata da napokon krenemo. Vožnja je trajala malo više od sat vremena i koštala dvadesetak kuna. Granice sam se malo pribojavao nakon svih onih natpisa na forumima, ali mislim da sam dobro prošao. Čak i jako dobro. Prvo sam razmijenio pet eura u uzbekistanske some i dobio 40 novčanica od po tisuću soma (slab tečaj, ali tako je to na granici) kako bi imao nešto sitno za doći do grada. Četiri tisuće soma sam platio nekoj ženi da mi popuni dva primjerka deklaracije o unosu novca i robe u Uzbekistan jer oni to jako ozbiljno shvaćaju. Deklaracija je krcata teksta na ćirilici i stvarno mi se nije dalo trošiti vrijeme na čitanje svega toga. Morate popuniti uobičajene formalnosti, ali i navesti s koliko točno gotovine ulazite, bilo koje valute, i nikako vam se pri izlasku iz zemlje ne smije dogoditi da imate više nego li ste naveli prilikom ulaska u zemlju. Treba navesti i sve elektroničke naprave pa sam ja napisao da imam mobitel i mašinicu za šišanje/brijanje. Potrošio sam zadnjih 500 tengi na vodu i par čokoladica i krenuo preko granice. Prvo na kazahstansku stranu koje se kasnije pokazala kao kompliciranija, iako u globalu mogu reći da sam odlično prošao jer mi je cijela procedura trajala samo pola sata. Pregledali su mi putovnicu nekih 7-8 puta, dva puta mi provukli prtljagu kroz skener, jednom je ručno prekopali, dva puta me uslikali, a carinici na kazahstanskoj strani su mi pokušali izvući nešto dolara jer su me malo gnjavili, tražili da pokažem sav novac koji iznosim iz zemlje i prijeteći nešto govorili na njihovom jeziku. Srećom, pravio sam se blesav pa su brzo odustali. Uzbekistanski carinik koji mi je udario ulazni pečat u vizu je znao za Hrvatsku (Horvatija) i odmah spomenuo Cro Copa. Ubrzo sam bio vani kad su me napali vozači taksija i nudili vožnje za deset dolara pa za pet dolara pa za 30000 soma, ali sam ih odbio i nastavio hodati oko kilometar do nekog parkinga. Tamo sam ipak prihvatio ponudu jednog tipa da me odveze do željezničkog kolodvora u Taškentu jer mi se činilo da ću imati problema naći maršrutku, a bus do grada navodno niti ne postoji. Koštalo me 25000 soma, što je oko tri dolara. Ne znam koliko bi ta relacija trebala koštati, ali nije mi se dalo više gnjaviti. Da stvar bude bolja, Uzbekistan je sat vremena ispred Kazahstana pa ispada da za cijelu proceduru na granici nisam vremenski ništa izgubio. Uskoro sam dobio i sms za ulazak u Uzbekistan koji kaže ovo: Cijena poziva prema Hrvatskoj je 17,02kn/min, a prema Uzbekistanu 23,22 kn/min. Dolazni poziv naplacuje se 8,66 kn/min, slanje SMS-a 4,94 kn, MMS-a 7,11kn, a cijena surfanja je 9,15kn/100 kB. Dolazni SMS se ne naplacuje. Sretan put i uzivaj! Drugim riječima, ne zovite me, neću se javiti! :-)

Dolazak na kazahstansko-uzbekistansku granicu

Prvo što sam namjeravao napraviti kada su me iskrcali kod željezničkog kolodvora bilo je potražiti banku da promijenim novac i tu sam ipak dobio normalan tečaj od 9430 uzbekistanskih soma za 1 euro (novcu ćemo se vratiti malo kasnije). Odmah sam otišao kupiti kartu za noćni vlak koji polazi za četiri dana na krajnji zapad zemlje, u Nukus, međutim uslijedio je prvi pravi šok na ovom putovanju - vlak je rasprodan, karata nema ni u kojoj klasi! Budući da taj vlak vozi samo dva do tri puta tjedno, a bukiran je i onaj sljedeći i s obzirom da nema buseva/maršrutki koje voze na toj relaciji, a govorimo o 15 do 20 sati vožnje, morao sam malo razmisliti šta učiniti i sa žaljenjem odlučio ostati u Taškentu dva dana duže i izbaciti posjet Aralskom jezeru, odnosno ići direktno noćnim vlakom u Urgench (Khivu).

Karta za Urgench, sve vam je jasno, jel tako?

Nukus, glavni grad Republike Karakalpakstan, autonomne pokrajine u Uzbekistanu, poznat je kao optimalna baza za izlete do mitskog Aralskog jezera, čije se nestajanje smatra jednom od najvećih ekoloških katastrofa izazvanih ljudskom intervencijom. Plan mi je bio posjetiti mali gradić Muynak, nekih 210 kilometara sjevero-zapadno od Nukusa, koji je nekada bio jedna od dvije glavne ribarske luke na Aralskom jezeru (druga je grad Aralsk, danas u Kazahstanu, s kojim Uzbekistan dijeli to jezero). Danas se nalazi, vjerovali ili ne, oko sto kilometara od jezera, a sve zahvaljujući sovjetskom projektu preusmjeravanja dviju rijeka koje su ga punile, kako bi se omogućilo navodnjavanje okolnih polja pamuka. Nekada četvrto najveće jezero na svijetu spalo je 1997. godine na samo 10% svoje originalne veličine, stvorivši pritom nekoliko manjih jezera, ali je Kazahstan, srećom, nedavno uzeo stvar u svoje ruke i razina vode se u najsjevernijem od tih jezera, nakon izgradnje brane, počela napokon dizati. Na južnoj strani, u Muynaku, i dalje se vide posljedice ekološke katastrofe, budući da su ljeta postala toplija, zime hladnije (zbog nedostatka vode koja djelomično regulira temperaturu), tlo izuzetno slano i neprikladno za uzgoj biljaka, a uz sve to su sve češće pješćane oluje koje tu istu sol dižu u zrak pa lokalno stanovništvo pati i od zdravstvenih problema. Nažalost, neću vidjeti legendarne ruzinave ribarske brodove "usidrene" u pijesku ispred Muynaka, pijesku koji je nekada bio dno jezera, a sada ga vjetar diže u kovitlace kao usred pustinje. Šteta, ali šta je, tu je.

Uzbekistan je specifičan i po tome da se radi o jedinoj državi na svijetu, uz Lihtenštajn, koja ne samo da nema izlaz na more, nego niti jedna od njegovih susjednih država (Kazahstan, Turkmenistan, Afganistan, Tadžikistan i Kirgistan) nema izlaz na more. A specifičan je i po pitanju monetarne politike. Od raspada Sovjetskog Saveza, Uzbekistanom je vladao samo jedan čovjek - Islam Karimov, sve do njegove smrti u rujnu 2016. godine. S ekonomsko-monetarnog aspekta donosio je neke neobične odluke:

- vezao je tečaj soma striktno uz dolar, neovisno od inflacije, tako da je crno tržište sve više raslo te se na ulici moglo dobiti duplo više soma od službenog tečaja u bankama koji je uvijek iznosio 4210 soma za jedan dolar.

- unatoč visokoj inflaciji, nije dopuštao tiskanje novčanica viših apoena od 1000 soma što je danas protuvrijednost od punih 77 lipa! Prije 2013. godine, kada je napokon odlučio dopustiti tiskanje novčanica od 5000 soma, za 100 dolara na crnom tržištu dobili biste bunt od 800 novčanica maksimalne vrijednosti.

- obvezao je sve domaće izvoznike da četvrtinu svojih prihoda (do nedavno čak i 50%) u stranoj valuti moraju prodati po niskom službenom tečaju Centralnoj banci.

- onemogućio je privatnim osobama (stanovnicima) da kupuju stranu valutu, već samo da je prodaju i to, naravno, po niskom službenom tečaju. To je i dovelo do procvata crnog tržišta.

Ova hrpa vrijedi malo više od 200 kuna, točno koliko i 3 noćenja u mom hostelu

Sve se promijenilo godinu dana nakon smrti autokratskog predsjednika Karimova, kojeg je naslijedio dugogodišnji premijer Shavkat Mirziyoev. On je 3. rujna ove godine donio odluku koja stupa na snagu već 5. rujna, a kojom je među ostalim ukinuo gore navedene odredbe i definirao novi tečaj u odnosu na američki dolar koji će iznositi 8100 soma i kojeg će ubuduće definirati tržište (trenutno je 8000). Također je tijekom ove godine tiskao novčanice od 10000 i 50000 soma, što se pokazalo i više nego opravdanim. Usporedo s tim odlukama, došlo je i do velikih racija diljem Uzbekistana u kojima su se hapsili poznati preprodavači stranih valuta na crnom tržištu i plijenio njihov novac. Ja sam bio spreman na korištenje crnog tržišta za promjenu svojih dolara, međutim prilikom sređivanja pozivnog pisma za dobivanje vize, ljudi iz Topchan hostela obavijestili su me o novonastaloj situaciji i ozbiljno upozorili da ne pokušavam promijeniti novac na taj način jer se time ništa više ne dobiva (zbog promjene službenog tečaja koji je sada kao i nekada "neslužbeni"), ali se zato riskira veliku kaznu pa čak i zatvor.

Iako je Uzbekistan s udjelom od 90% većinski muslimanska zemlja, ipak se radi o sekularnoj državi koja priznaje i druge religije koje na tom prostoru postoje duže vremensko razdoblje. Kao i u Kazahstanu, niti u Uzbekistanu se žene ne moraju pokrivati, a čak me iznenadio mali broj žena koje barem pokrivaju kosu i radi se u pravilu o starijim ženama. Iskreno da vam kažem, u jednom jedinom danu u Briselu ili Parizu vidio sam više u potpunosti pokrivenih žena, nego što ću ih u ovim zemljama vidjeti u 50 dana. U biti - jako žalosno. Mlađe cure bez ustručavanja pokazuju svoje lijepe noge i moderno se oblače, često farbaju kosu i ljube se s dečkima u javnosti. Alkohol je dostupan gotovo svugdje, a česti su i ovakvi dućani/kafići koji uvijek imaju natpis sličan ovome:

Dosta je neobična i razina policijske kontrole svega i svačega. Policajci ili vojnici su svugdje i u svako doba. Kontroliraju ulaze u javne zgrade, privatne institucije, željezničke i autobusne kolodvore, podzemnu željeznicu, pothodnike, važnije turističke atrakcije - kontroliraju sve! Čak i kada mislite da ih nema, budite uvjereni da vas neka kamera snima. Nose maslinasto-zelene uniforme, najčešće su opremljeni ručnim detektorima metala i naoružani pištoljima i pendrecima. Pregledavaju vam torbe i dokumente (nemojte ni pomisliti izaći van bez putovnice!), postavljaju vam razna pitanja, ali ipak, sve se to radi relativno ljubazno, čak i sa smješkom na licu ili spremni na šalu. Droga se ovdje praktički niti ne može nabaviti, a za dva grama marihuane prijeti vam 15 godina zatvora (kako kaže jedan od lokalnih u hostelu). Vlast izuzetno prezire sve oblike religijskog fanatizma i svim se snagama bori protiv toga. Za neke je strance možda i neugodno vidjeti toliko vojske i policije na ulicama, ali barem znate da čine sve što je u njihovoj moći da održe svoju zemlju sigurnom, što ona bez sumnje i jest.