Turkestan i Shymkent

Nekako sam se bojao ovog dana, jer sam znao da ću morati imati i dozu sreće da vidim sve što želim vidjeti zbog vremenskog ograničenja. Nije dobro krenulo - vlak iz Almatija je u Turkestan stigao oko 10 ujutro, dakle 50 minuta kasnije od planiranog. Odmah sam uletio u maršrutku broj 10 koja od željezničkog kolodvora ide do centra grada. Ta maršrutka je zapravo uobičajeni kombi koji se može vidjeti kod nas na cestama, ali kojem je skinuta većina sjedala da bi stalo više ljudi. Putnici, dakle, uglavnom stoje u takvom kombiju, a vjerojatno znate da to baš i nije jednostavno jer nisu dovoljno visoki za takvo što. No dobro, koštaju jednu kunu pa ću im oprostiti nedostatak komforta. U Turkestan se dolazi da bi se vidjela najznačajnija kazahstanska povijesna građevina koja je ujedno i najvažnije hodočasničko mjesto u zemlji – mauzolej velikog muslimanskog sufističkog sveca zvanog Kozha Akhmed Yasaui, kojeg je krajem 14. stoljeća sagradio mongolski osvajač Timur. U cijelom kompleksu oko njegovog mauzoleja nalazi se još dosta drugih zanimljivih građevina, među kojima su podzemna džamija, stare gradske zidine, masivna ulazna vrata u stari grad i nešto manji mauzolej Sultana Begima. Čim sam vidio glavni mauzolej ponovo mi se vratio osmijeh na lice. Zgrada je jednostavno veličanstvena! Toliko velika da ljudi pokraj nje izgledaju kao mravi, a tek plave kupole ukrašene prekrasnim mozaicima? Jasno mi je zašto se ta građevina smatra i simbolom Kazahstana. Šetao sam malo oko lijepo uređenog i održavanog kompleksa i tražio savršenu poziciju za fotografiranje. Kada sam je našao, opet sam se prisjetio Indije i problema kad pitam prolaznike da me uslikaju. Dvoje ljudi je uslikalo mene u cijelosti, a mauzolej u pozadini tek do pola, s odsječenim krovom. Stvarno ne razumijem te ljude! Pa valjda im je jasno da ne želim uslikati samo sebe, ako ih zamolim da me uslikaju s mauzolejom u pozadini! Treća je bila sreća, ili možda ne, jer sam mu pokušao što jasnije objasniti da želim vidjeti cijeli mauzolej, a da meni može i "odsječi" dio tijela.

Mauzolej Kozha Akhmed Yasaui

Obnovljene stare gradske zidine

Oko sat vremena sam proveo u tom kompleksu i već me počela hvatati glad, ali sam znao da nemam vremena negdje sjesti i na miru pojesti jer ide ono najteže - pokušati naći ili bar saznati kako javnim prijevozom doći najbliže ostacima jedne od najočuvanijih utvrda na Putu svile, utvrdi Sauran, koja se nalazi oko 50 kilometara zapadno od grada. Tu počinju moji problemi. Turkestan ima tri autobusna kolodvora, praktički jedan do drugoga, i sa svih idu busevi, maršrutke i shared taksiji u svim pravcima. Jako kaotično mjesto. Na internetu sam pročitao da bi trebalo otići do Avtovokzal i tamo se raspitati, ali su me tamo poslali preko puta, u Avtobeketi Altyn Orda gdje su mi rekli da mi je najbolje ići do Merey Avtobeketi! Postao sam nervozan i počeo razmišljati da uzmem taksi jer je vrućina bila nesnosna, a ja u debeloj jakni (stvarno nisam bio pripremljen za ovakve vrućine u listopadu) i s ruksakom na ramenu u uzaludnoj potrazi za ikakvom korisnom informacijom. Uzeo sam si par savijača (pogodite šta je bilo u njima), čisto da mi prestane kruliti u želucu, i nakon par koraka pita me vozač maršrutke da li želim ići u Shymkent? Kažem mu da ne, da želim ići i Krepost Sauran ("krepost" znači utvrda i u ovom slučaju je to bilo važno jer se 12 kilometara prije utvrde nalazi selo Sauran pa ih je potrebno razlikovati), on se malo raspita oko sebe, kaže mi da ne postoji prijevoz do tamo, ali da pričekam malo. Nazvao je nekoga na mobitel i za minutu se pojavi tip koji kaže da će me on odvesti do utvrde. Pitam ga koliko će me to koštati, a on mene pita koliko sam mu spreman dati? Opet se potvrđuje da je nekad dobro imati neke informacije prije puta jer sam pročitao da taksisti inače naplaćuju 5000 tenga (oko 90 kuna) za tu relaciju, uz sat vremena čekanja kod utvrde, pa sam ponudio 4000 tenga za slučaj da on kaže neki viši iznos pa da mi ostane prostora za cijenkanje. Izgleda da je tip bio fer i rekao je da je uobičajeni iznos 5000 tenga i da ne može ići ispod toga pa sam pristao. Minutu kasnije ušli smo u njegovu prastaru Ladu, koje su krcati i Turkestan i Shymkent (za razliku od puno bogatijih gradova Almatija i Astane) i krenuli prema Sauranu. Cesta do tamo je odlična, gotovo autoput, a kažem "gotovo" zato što se s njega skreće direktno na makadamske puteve i svakih par kilometara je rupa u ogradi s legalno označenim povratkom u suprotan smjer. Krajolik je tipičan kazahstanski - nepregledna ravnica s lutajućim govedima i tu i tamo neko malo selo u raspadajućem stanju. Stigli smo na nedavno uređen mali parking ispred utvrde gdje nije bilo žive duše. To sam i očekivao jer je utvrda na dosta izoliranoj poziciji, nema nikakvih popratnih sadržaja niti naplate ulaza, a tek su nedavno počeli povremeni radovi na rekonstrukciji glavnog ulaza što me veseli jer utvrda je stvarno genijalna i mislim da ima veliki potencijal. Sauran je sa svojim sofisticiranim sistemom opskrbe vodom, masivnim vratima, obrambenim kulama i gotovo tri kilometra dugačkim zidinama okruženih močvarom služio kao glavni grad mongolske Bijele horde tijekom 14. stoljeća. Zidine su nekada bile visoke 3 do 6 metara, ali je veliki dio s vremenom urušen što na neki način čak i povećava njegovu atraktivnost. Ušao sam kroz glavna vrata i ostao u čudu! Kompletna unutrašnjost utvrde, a ona ima površinu od otprilike 70 nogometnih igrališta, bila je samo za mene! Doduše, ispalo je da nisam sam. Tu sam bio ja (magarac na prvom mjestu), dva konja (na drugom mjestu) i rekao bih oko tisuću ovaca (koje su kao i u ljudskom svijetu uvijek na zadnjem mjestu). Krenuo sam polako duž zidina dok nisam shvatio da takvom brzinom neću sve obići niti u dva sata pa sam morao ubrzati korak ne bi li vidio što je više moguće. Utvrda sigurno krije pravo blago ispod naslaga pijeska, ali dok arheolozi ne krenu s opsežnim radovima na ovom ogromnom kompleksu, jedino što možete jest lutati naokolo, penjati se na očuvane dijelove zidina i zamišljati kako je ovo nekada moralo moćno izgledati.

Glavni, djelomično obnovljeni ulaz u utvrdu Sauran

Povećajte sliku da bi vidjeli do kuda sežu zidine

Zidine pokraj glavnog ulaza

Inače, taksist po običaju nije znao ni riječ engleskog, na što sam se već i navikao, ali smo ipak pokušali nešto pričati na ruskom s obzirom da dužinu vožnje. Ja, naravno, na hrvatskom, ali ipak se ponešto može shvatiti. Tako sam saznao da ima 34 godine, iako po licu izgleda kao da mu je 50. Zanimalo ga je kako se živi u Hrvatskoj, kakva je zemlja po pitanju krajolika, klime i bogatstva, koliko košta kruh, čime se bavim i kako to da mogu putovati 50 dana, odnosno da li to znači da sam bogat? Teško je bilo odgovarati na sva ta pitanja zbog problema u komunikaciji, ali bi zbunjeni osmijeh s obje strane uvijek olakšao situaciju. Po cijelom Kazahstanu vidim jako puno prometne policije, tako smo je i ovdje vidjeli u dva navrata da zaustavlja prebrze vozače. Pitao sam ga kolika bi bila kazna ako je ograničenje 50 km/h, a on vozi 80 km/h, a on mi kaže da je kazna jako visoka, ali se uvijek možeš "dogovoriti" s policijom i platiti između 3000 i 5000 tenga. Kad sam mu rekao da je kod nas minimalna kazna deset puta veća, ostao je u čudu. Vratio me oko 16 sati natrag na mjesto od kuda smo i krenuli, objasnio mi je koliko koštaju busevi i maršrutke za Shymkent i gdje mogu dobro i jeftino jesti. Iskoristio sam oba savjeta, dao mu ruku, platio i zahvalio na svemu.

Kokpit taksija do Saurana

Prilikom planiranja puta imao sam namjeru posjetiti i Otrar, nekoliko desetaka kilometara južnije od Turkestana, međutim i ta je lokacija dosta daleko od ikakvog naseljenog mjesta i do tamo se, navodno, može doći samo taksijem. Budući da se nalazi baš u suprotnom pravcu od Saurana, odabrao sam ono što me ipak malo više privlačilo. Uglavnom, u Otraru se nalaze ostaci nekad velikog grada kojeg je početkom 13. stoljeća u potpunosti sravnila sa zemljom vojska Džingis-kana kao čin odmazde zbog ubojstva njegovih trgovaca koji su poslovali u tom gradu. Govori se da je tim područjem prošla najveća mongolska vojska ikad (oko 200 tisuća vojnika) i nakon uništavanja Otrara, nastavila s rušenjem Bukhare i Samarkanda te produžila svoj osvajački pohod prema Istočnoj Europi.

Nakon zaslužene pauze za ručak, otišao sam do mjesta od kuda idu jeftinije maršrutke za Shymkent koje koštaju 600 tenga. To je iznos od 11 kuna za udaljenost od oko 170 kilometara! Za razliku od gradskih, ove maršrutke imaju isključivo sjedeća mjesta pa čak i TV na kojem smo gledali neki američki film. Dolaskom na autobusni kolodvor u Shymkentu, taman pred sumrak, pomislio sam da znam gdje se nalazim jer sam čitao gdje maršrutke iz Turkestana ostavljaju ljude. Odmah mi se učinilo da nešto ne valja jer ceste u okruženju nisu odgovarale onima oko kolodvora Samal, u čijoj se blizini nalazi i moj hostel. GPS na mobitelu mi zbog nekog razloga cijeli dan šteka i ne može me locirati pa sam pitao nekog čovjeka da li je to kolodvor Samal. Kaže on da nije i da uzmem bus 12. Odem preko puta, pričekam par minuta i stigne bus 12. Pitam konduktera "Avtovokzal Samal?", a on odmahne glavom. Još jednom su mi dali krive informacije, za poludit! Srećom, svi busevi koji su dolazili su imali napisanu rutu (na ćirilici) pa sam teškom mukom na busu 69 vidio natpis "Samal" i ušao u njega da se bar prebacim u svoj kvart. Pratio sam malo kartu grada na mobitelu i uspoređivao je sa skretanjima busa i uspio se locirati. Ispalo je da me taj bus dovezao ravno pred ulaz u hostel Bereke gdje sam imao smještaj za 28 kuna/noć. Soba i kupaonice su prekrasne, vidi se da je sve novo, moguće da su se tek nedavno otvorili, a mislim da sam čak bio i njihov jedini gost te dvije noći. Dan je bio naporan, ali kad razmislim šta sam sve vidio i da sam napokon ponovo ispružen u krevetu - vrijedilo je!

Zgrada u kojoj se nalazi hostel Bereke

Shymkent je grad od oko 700 tisuća stanovnika i nalazi se samo stotinjak kilometara od Taškenta pa sam ga odabrao kao svoju bazu prije ulaska u Uzbekistan. Njegovi počeci se također vežu uz Put svile, kada je ovdje postojalo relativno malo naselje koje su uništili Mongoli za vrijeme svojih pohoda središnjom Azijom. Sredinom 19. stoljeća Rusi preuzimaju kontrolu nad gradom i ubrzano ga šire i razvijaju, tako da se danas smatra jednim od najvećih industrijskih centara u Kazahstanu, što automatski znači da s turističkog aspekta i nije pretjerano atraktivan. Ono što me drugog jutra posebno razveselilo bilo je naoblačenje popraćeno hladnim vjetrom. Napokon mogu reći da imam robu prikladnu vremenskim uvjetima. Pročitao sam malo šta pišu o ovom gradu, šta bi se moglo ići posjetiti, pa sam skoknuo do glavnog trga gdje se nalaze neki spomenici i do starijeg dijela grada (prije ruske ere), gdje bi se trebali nalaziti zadnji tragovi starih drvenih kućica, međutim ono šta sam ja tamo vidio više me podsjeća na, bez zamjerke molim, cigansko naselje. Sjeo sam nešto pojesti kad je počela lagano padati kišica, prva na mom putovanju, pa sam odlučio da je bilo dosta natezanja i forsiranja nekog razgledavanja ako se nema šta za razgledati. Otišao sam natrag u svoju sobu, izležavao se i puna tri sata piskarao ovaj izvještaj.

Glavni gradski trg u Shymkentu

Sutra ujutro se pozdravljam s Kazahstanom i krećem prema granici s Uzbekistanom, čiji prelazak zna biti kompliciran kao i dobivanje njihove vize. Javim se kroz par dana iz Taškenta. Budite mi dobro.