Almaty

Stigao sam u Almaty brzim noćnim vlakom iz Astane. Nekada se ova relacija (oko 1200 km) prelazila za oko 18 sati, sve dok se prije nekoliko godina nisu pojavili brzi vlakovi, jedan dnevni i jedan noćni, koji taj put prevale za 13 sati (cijena karte samo 190 kuna). Budući da se radi o noćnom vlaku više kategorije, svi putnici imaju osiguran ležaj s posteljinom i mogu reći da sam se baš lijepo naspavao tu noć. Čak mi je odgovaralo i kašnjenje vlaka u dolasku od oko pola sata, budući da sam se u hostel pod imenom International Hostel City Center (27 kn/noć!) mogao prijaviti tek u podne pa sam lagano prošetao prema njemu i na pola puta sjeo na lijepu terasicu pojesti doručak i popiti kavu. Prvo što sam primijetio je puno toplija klima u odnosu na Astanu pa se tijekom dana komotno moglo lutati ulicama grada bez jakne. Ono što me malo zbunilo jest da se praktički po cijelom gradu ulice križaju pod pravim kutom i stvarno sve izgledaju slično pa se nije teško izgubiti. S druge strane, sve su ulice pune drvoreda, a s obzirom da je jesen tu, žute krošnje i njihovo lišće na cestama daju neki posebni ugođaj. Terase kafića i zalogajnica pune su ljudi, vrijeme je prekrasno, sunčano i toplo, i stanovnici grada to očito znaju iskoristiti.

Jedna od ulica karakterističnih za Almaty, prekrasni drvoredi i terase kafića posvuda

Počeci njihovog grada sežu u 1854. godinu kada je na mjestu stare oaze Almatu, koja se nalazila na Putu svile, osnovana ruska granična utvrda Verny. Nagli uspon grad je doživio poslije 1927. godine kada je Almaty (značenje ruske inačice imena Alma-Ata je djedovina jabuka, budući da se oko grada nalaze nepregledni nasadi divljih jabuka) proglašen glavnim gradom sovjetskog Kazahstana, a samo tri godine kasnije do grada je došla i pruga između povijesnog Turkestana i Sibira koja je još više ubrzala napredak grada. Raspadom Sovjetskog Saveza grad mijenja ime u Almaty, a 1997. godine prepušta i titulu glavnog grada Astani. Almaty danas ima oko 1,5 milijun stanovnika, što ga čini najvećim gradom u zemlji, a nalazi se na visini od oko 850 metara.

Jedini zadatak koji sam si zadao za prvi dan u Almatiju bio je otići do uzbekistanske ambasade i podignuti vizu. Zvuči jednostavno, ali čitajući forum Caravanistan (odličan izvor informacija za putovanje Srednjom Azijom) znao sam da me čeka dva do tri sata čekanja i guranja. Nažalost, imali su pravo. Ambasada radi s vizama od 15 do 18 sati. Došao sam pred ulaz pet minuta prije otvaranja, a tamo se već naguravalo stotinjak ljudi. Srećom, samo ih je tridesetak čekalo za vizu, dok su ostali tamo bili zbog drugih administrativnih gluposti. Oko 15:05 čuvar propušta prvih desetak ljudi, zatvara vrata i onda kreće lagano naguravanje koje je dovelo do toga da čuvar traži pojačanje. Ja sam se lagano udaljio i gledao to ludilo. Bilo je 15:35 kada je čuvar viknuo "tourist visa, tourist visa!". Ja i par drugih ljudi je dignulo dokumentaciju u zrak i bili smo propušteni kroz vrata (raja), uz očito negodovanje ostalih nesretnika. Dvadesetak metara dalje je mala kućica sa šalterom gdje se predaje dokumentacija, međutim morali smo čekati dodatnih 20 minuta da se isti otvori. Predali smo dokumente u par sekundi pa nam je rečeno da čekamo dok nam ne daju upute za plaćanje vize. Opet čekanje od nekih 15-20 minuta pa slijedi prozivanje imena, a mene su prozvali "Igor Liii...., Igor!". Dobio sam upute koliko platiti u kojoj banci i onda slijedi izlazak iz ambasade i traženje banke. Srećom, i tu se Caravanistan pokazao jako korisnim jer sam točno znao gdje se ta banka nalazi. Cijena vize je bila 26250 tenga, što je oko 67 eura, odnosno 13 eura manje nego što sam pročitao da bi za nas trebala koštati. U svakom slučaju ugodno iznenađenje! Po povratku u ambasadu nisam morao čekati na ulaznim vratima, a i dalje je bilo ljudi koji su uporno čekali, nego sam samo predao potvrdu iz banke i u roku pet minuta dobio putovnicu s vizom. Sve zajedno je trajalo oko dva sata pa sam valjda dobro i prošao. Na povratku iz ambasade, sa smješkom na licu, krenuo sam prema parku Panfilov u kojem se nalazi prekrasna pravoslavna ruska katedrala Zenkov koju karakteriziraju oni prekrasni raznobojni tornjići kakvi se mogu vidjeti i na poznatoj katedrali na moskovskom Crvenom trgu. Naravno da je usporedba pretjerana, ali fotogeničnost joj se ne može poreči. Zenkov katedrala cijela je sagrađena u drvu, čak i čavli su drveni (!), ali ovaj put ipak nisam imao sreće - u tijeku je renovacija pa je skoro u potpunosti prekrivena skelama. Otišao sam unutra vidjeti interijer, ali iskreno - crkva k'o crkva, ništa posebno. U istom parku nalazi se i fascinantan, čak i zastrašujući masivni spomenik palim borcima tijekom 2. svjetskog rata, prije svega maloj pješačkoj jedinici iz Almatija koja je u selu nadomak Moskve odbila napad nacističke vojske potpomognute tenkovima.

Manje zastrašujući, ali i dalje impresivan dio spomenika palim borcima i prekrasan drveni muzej instrumenata u lijevom kutu

Za Almaty sam si uzeo jedan dan više od planiranog jer sam pod svaku cijenu htio otići do kanjona rijeke Charyn. Nikako mi nije išlo za rukom naći ikakve konkretne informacije, osim da sigurno puno agencija u gradu organizira takve jednodnevne izlete, ali koje, kada ili kako - o tome ni riječi. Javnim prijevozom je u teoriji moguće vidjeti najpoznatiji od nekoliko kanjona kao jednodnevni izlet iz Almatija, ali budući da se radi o mjestu udaljenom 200 kilometara od grada, uz neophodno pješačenje od nekoliko desetaka kilometara do samog kanjona i kroz njega, postojala bi velika vjerojatnost da ne bi našao prijevoz za nazad u večernjim satima te bi zapeo u tom slabo naseljenom području. Od tuda i taj dan rezerve, zlu ne trebalo. Zahvaljujući Tamari i Moreni (hvala vam, cure, još jednom), stupio sam u kontakt s jednom od tih agencija i u petak ujutro odmah otišao uplatiti nedjeljnu turu "Četiri kanjona rijeke Charyn" da ne bih izgubio mjesto. To je značilo da će boravak u Almatiju postati puno ležerniji pa sam se s guštom ukrcao u metro (izgrađen 2011. godine, to je drugi metro u zemljama Srednje Azije, poslije onoga u Taškentu), prebacio u bus koji me odveo do podnožja brda Kok Tobe i onda pješke uzbrdo do omiljenog izletišta građana u kojem se nalaze i zabavni park, nekoliko vidikovaca, uspinjača, restorani i hoteli, mali ZOO, čak i skulptura originalne četvorke Beatlesa u prirodnoj veličini, uz zvučnu kulisu njihovih hitova, koja je tamo postavljena na zahtjev lokalnih obožavatelja. Na jednoj je tabli i popis poznatih osoba koje su posjetile Kok Tobe, a meni jedini poznati bili su francuski predsjednik Francois Hollande i legendarni Steven Seagal (budimo realni, jedino je Chuch Norris iznad njega po vještini umlaćivanja negativaca). Pogled na grad i snijegom prekrivene planine južno od grada, na granici s Kirgistanom, vrlo je lijep pa sam uz neobično jeftinu kavu za takvu poziciju uživao u suncu i panorami, potvrđujući ono što mi se motalo po glavi ova dva dana - ovaj grad kao da nema centar! Jednostavno nedostaje nekakav centralni gradski trg, ogroman spomenik, katedrala/džamija ili palača koja bi označavala centralno mjesto okupljanja lokalne mladeži i turista. No dobro, to je njihov problem, meni se grad sviđa i bez toga.

Pogled na grad s brda Kok Tobe

Sljedeće jutro krenuo sam u obilazak onoga što mi se na planu grada učinilo kao mogući centar, a dan ranije sam s vidikovca na tom području vidio nekoliko viših modernih nebodera. Nakon samo par minuta hoda od hostela došao sam to trga Respublika Alany koji izgleda prilično monumentalno sa svojim palačama i spomenicima, ali je problem što taj "trg" razdvaja avenija s ukupno sedam prometnih traka za koju mi je trebalo punih 40 sekundi da je pređem (skoro svi semafori u Astani i Almatiju imaju odbrojavanje do promijene svijetla), a dio je ograđen visokim metalnim ogradama, budući da su u tijeku nekakvi radovi (nadam se na suženju avenije). Nastavio sam dalje na jug do ulice s najvišim neboderima, međutim osim modernih staklenih poslovnih zgrada nema ničega interesantnog za vidjeti pa sam se vratio natrag i s podzemnom željeznicom otišao do stanice Zhibek Zholy (ili kako bi Kazahstanci rekli: Žbek Žole), ime koje se javlja posvuda, a tek sam danas slučajno saznao da znači "put svile". Malo dalje nalazi se centralni park Gorky, pun šetnica, jezeraca, kafića, raznih naprava za igru i zabavu, ali su mi opet za oko zapele prekrasne jesenje boje lišća na stablima i tlu. Nisam veliki ljubitelj jeseni, vjerojatno zato što to znači stalnu kišu u najdražem gradu na Rječini, ali ovaj njezin segment ipak popravlja ukupni dojam. Kad smo već kod Rijeke, u Almatiju sam na par mjesta vidio reklame prodavaonice namještaja pod imenom Armada (na latinici) pa me to podsjetilo da pozdravim prijatelje iz Ekipe 94.

Respublika Alany i sedmerotračna avenija

Jesenje boje u parku Gorky

Došla je i nedjelja. Buđenje u 6 ujutro da bi do 7 stigao do teatra Auezov gdje je bilo mjesto okupljanja grupe prije polaska u posjet kanjonima rijeke Charyn. Minibusom smo krenuli na četiri sata dug put do najudaljenijeg kanjona Temirlik, gdje nas je čekao polusatni silazak u prekrasan kanjon s malim potokom i još ljepšom šumom koja ga okružuje. U davna vremena ove kanjone (navodno ih je pet, od čega smo mi posjetili četiri), duboke 150 do 300 metara, izdubila je rijeka Charyn i dotjerala erozija te ih tako pretvorila u zanimljive prirodne atrakcije, koje svako godišnje doba izgledaju drugačije. Puno se vremena izgubi na putovanje između dva kanjona jer se oni nalaze desetak kilometara od glavne asfaltirane ceste pa je potrebno voziti po utabanim neravnim stazama. Tada mi je sinulo: čovječe, pa ti se upravo nalaziš usred nepregledne stepe u najudaljenijem dijelu Kazahstana, okružen devama i raznim vrstama goveda koja bezbrižno pasu nisko sivo raslinje i poljskim miševima koji na vrhu svojih hrpica pijeska znatiželjno promatraju rijetke prolaznike! Nakon tog trenutka prosvijetljenja, popraćenog dugim osmijehom, krenuli smo u kraći obilazak dvaju kanjona koje smo razgledali samo s njihovog ruba da bi nastavili do najpopularnijeg, a samim time i najposjećenijeg kanjona kojeg domaći zovu Dolina Zamkov, a koji se najčešće uspoređuje s mnogo većim i daleko poznatijim Grand Canyon u SAD-u. S obzirom da nije bilo vremena za silazak u sami kanjon, a slijediti sporu grupu ljudi koja svakih dvadeset metara treba odmor ili pauzu za slikanje selfija nije imalo smisla, pitao sam vodiča kad moram biti kod minibusa i krenuo u obilazak "zamaka" u vlastitom aranžmanu. Lutao sam tako sat vremena po rubovima litica, spuštao se prema podnožju kanjona i penjao na najviše stijene u potrazi za najljepšim pogledom, pazeći da se ne izlažem opasnosti više nego je to potrebno. Vrijedilo je truda! Ti oblici i boje zauvijek će mi ostati u sjećanju.

Kanjon Temirlik

Kanjon čijeg se imena ne sjećam

Dolina zamkov s malom oazom u dnu

Drugo jutro odjavio sam se iz hostela u 11 sati, otišao u moje omiljeno mjesto smazati zadnji kebab s ajranom i razmisliti kako izgubiti vrijeme do večernjeg vlaka za povijesni Turkestan. Odluka je pala - idem još jednom do brda Kok Tobe uživati u pogledu. Zanimljivo, ali tek taj dan poslijepodne pojavili su se prvi oblaci u dosadašnjih osam dana boravka u Kazahstanu. Tako lijepo i toplo vrijeme stvarno nisam očekivao jer termometar pokazuje čak 23°c. Pisao sam tekst za ovaj blog puna dva sata, sjedio u parku izuvenih tenisica, pio kavu, grickao kikiriki ili jednostavno - uživao. Vrijeme je prošlo neobično brzo pa sam se tijekom zalaska sunca polako spustio u centar i otišao do željezničkog kolodvora na krajnjem sjeveru grada. Sutra oko 9 ujutro trebao bi stići u Turkestan.