Zapažanja iz Kazahstana

Kao i prilikom pisanja putopisa iz Indije i Nepala, u ova prva tri dana u Astani isto sam primijetio neke stvari koje smatram zanimljivima i vrijednim dijeljenja s vama pa krenimo redom:

1. Već prvo sunčano jutro sam se prilikom šetnje više puta okretao oko sebe da vidim gdje to teče/kaplje voda sve dok nisam skužio da taj zvuk proizvode gume autiju u dodiru s asfaltom. Ne sve gume i ne na svim cestama, tako da i dalje nisam sasvim siguran šta je točno uzrok tog neobičnog zvuka (kao kiša), iako takvo nešto nisam čuo niti jednom u Almatiju.

2. Vidio sam više benzinskih stanica i na svima se cijena benzina i dizela kretala od 150 do 170 tenga. Jednostavnom računicom dolazimo do cijene od - tri kune za litru! Tako je to kad ti zemlja leži na nafti i plinu.

3. Iako nisam lud za autima, vrlo brzo sam primjetio da je jaaako puno japanskih auta (Nissan, Mazda, Honda, Toyota, Mitsubishi), rekao bih 40-50% svih autiju na cesti. Od ostalih prednjače njemački proizvođači, prije svega Mercedesi i BMW-i, ali to su uglavnom crne limuzine koji razvoze političare i sve vrste vladinih dužnosnika, a njih stvarno ima masu u novom glavnom gradu Kazahstana.

4. Što se tiče prometne kulture, tu je situacija prilično zanimljiva. Pješaci imaju apsolutnu moć! Čim zakoračiš na cestu na pješačkom prijelazu bez semafora, auti se zaustavljaju. Jako pohvalno. A opet, vozači i ovdje vole koristiti trubu kao da će ona na neki čaroban način smanjiti gužvu na cesti. Daleko je to od trubljenja u Egiptu ili Indiji, ali s obzirom da pokazuju veliku prometnu kulturu u jednom segmentu, ne očekuješ da će u drugom biti toliko nazadni.

5. Vožnja modernim gradskim autobusima u Astani je neobična zbog njihovih vozača. Kako bi se kod nas reklo, kao da razvoze vreće krumpira. Naglo ubrzavaju, naglo koče, ulaze u zavoje kao luđaci, a ljudi lete s jednog kraja busa na drugi. Inače, i ovdje je na snazi onaj oblik socijalizma gdje će se za svakog naći posao pa tako ne trebate brinuti o kupovini karata za bus ili eventualnom švercanju/kaznama jer svaki bus ima svog prodavača karata koji poslije svake stanice naplaćuje karte putnicima koji su upravo ušli i koji jedini ima iskustvo/znanje kako pri takvoj vožnji ostati na nogama. Pohvalno je i da mlađi odmah prepuštaju svoje mjesto starijima ili majkama s malom djecom.

6. Čitao sam da je u Srednjoj Aziji svaki auto potencijalni taksi. Stopiranje u našem obliku zapravo i ne postoji jer se uvijek očekuje neka naknada za vožnju, makar simbolična. Vidio sam već puno ljudi, muških i ženskih, starih i mladih, da stanu uz cestu, dignu ruku za nekih 45° u odnosu na tijelo i bez ikakvih palčeva u zraku čekaju da im netko stane. I stane im u pravilu za najviše minutu-dvije. Navodno se prije ulaska treba dogovoriti cijena, tako da za turiste to može predstavljati problem zbog nepoznavaja jezika i uobičajenih cijena.

7. Isto tako sam primijetio da na cestama nema niti motora niti bicikala! Mislim da sam tijekom tri dana vidio ravno dva motora i tek nešto više bicikala. To je zanimljivo jer je Astana sagrađena na ravnom terenu i premrežena je širokim i beskrajno dugačkim avenijama, idealnim za bicikliranje. To je prepoznala i gradska vlast i postavila punktove s onim gradskim biciklama za iznajmljivanje (cijena 500 tenga/dan), ali ljudi izgleda jednostavno nisu zaintetesirani.

8. Skoro sam zaboravio spomenuti nešto neobično i nimalo ugodno. Cijelo vrijeme tijekom šetnji u Astani (sada sam u Almatiju i toga više nema) zrakom su letjele neke svilene niti i tražile nešto za što bi se zakačile - bilo stupove, ograde ili ljude. Bilo ih je posvuda i prvo se me podsjetile na paučinu, ali mi to nije imalo smisla jer ih je stvarno bilo previše. Drugi dan mi se jedna zakačila po ruci i onda sam prvi put primijetio malog crnog paučića kako baulja po mojoj koži. Više mi nije bilo svejedno. Niti znam koliko ih se već naselilo po meni niti o kakvoj se vrsti radi, ali barem znam da nisam jedini koji je imao te probleme jer su i ljudi oko mene bili puni tih bijelih niti. Sreća da sam nosio šiltericu pa sam ih rijetko osjetio na licu, ali zato često po rukama.

9. Istina je da malo ljudi govori engleski. Ruski i kazahstanski se podjednako koriste, a bez poznavanja ćirilice loše vam se piše. Znam da ruska ćirilica ima par različitih slova u odnosu na srpsku, ali sam vidio da kazahstanska ima još nekoliko "novih" slova s kojima se do sada nisam susretao. Ipak, većina tekstova je dvojezična pa sam teškom mukom ipak uspijevao čitati i razumijeti šta negdje piše. Puno je lakše kada slušaš ljude kako pričaju ruski jer se puno toga može shvatiti iz konteksta. Ono šta je stvarno lagano za razumijeti su brojevi koji su izgovaraju skoro isto kao kod nas.

10. Koliko sam uspio shvatiti, većina trgovina i ureda se otvara u 9 ili 10 ujutro, a grad prije 9 ujutro izgleda neobično prazno. Nema toliko uličnih prodavača hrane koliko sam ih očekivao, ali to bi moglo biti i zato što pokušavaju centar nove Astane održati "na nivou". Doduše, niti u Almatiju nije puno bolje, ali ipak sam uspio naći ih nekoliko kod kojih sam uzimao razne pekarske proizvode, uvijek različite, i od (mislim) pet kupljenih, četiri su imali punjenje od mesa i kapule. Dobar okus, ali ipak bi bilo lijepo promijeniti ga tu i tamo. Što se hrane tiče, nisam puno različitoga jeo jer sam tu tek par dana, ali probao sam njihova dva najpoznatija jela, plov (riža s povrćem i mesom, najčešće ovčetinom) i lagman (isto to, ali s paštom umjesto riže) - dobro, ali ništa posebno. Iskreno, najviše mi se svidio kebab u Almatiju, drugačiji nego ga kod nas spremaju i on je stvarno bio za prste polizat, posebno nakon što sam drugi dan otkrio tzv. ajran, nešto između mlijeka i kefira, dosta slano, ali odlično paše u kebab.

Lagman

Ovdje sam svakodnevno uživao u kebabu s ajranom