Astana - grad budućnosti

Stigao sam u Astanu u nedjelju u večernjim satima. Let iz Budimpešte je trajao malo više od četiri sata. Stigao sam među prvima u red za provjeru putovnica, par ljudi je prošlo i onda su počele komplikacije: uniformirani i naoružani carinici počeli su vraćati grupu po grupu natrag, iako su svi zbunjeno gledali i nisu shvaćali šta se događa. Onda je došla jedna carinica i rekla na ruskom i lošem engleskom da svi moramo ispuniti migracijske kartone. Naravno, nitko nije imao pojma da je to potrebno jer je Kazahstan ukinuo vize za državljane EU u siječnju ove godine. Uglavnom, ja sam bio na početku reda i odjednom sam se našao na kraju jer su kartoni bili na šalteru iza nas. Uskoro je nestalo kartona pa smo čekali da donesu nove, ali sam se dobro sjetio uzeti ga i odmah stati u red i popunjavati ga u hodu. Kod predaje dokumenata carinik me pitao "visa - no visa?", pretpostavljam jer nije imao pojma šta je to Hrvatska pa sam samo rekao "no visa, EU". Ovaj je pečatirao migracijski karton i putovnicu i tako sam ubrzo izašao van, odbio dvije ponude za taksi i pokušao saznati gdje staje bus 10 koji bi me trebao odvesti do centra. Dok sam gledao naokolo tražeći stanicu, vidio sam da ispred terminala dolazi baš taj bus, ušao i za pol sata (cijena karte 90 tenga, niti 2 kune) bio u neposrednoj blizini glavnog simbola grada - tornja Baiterek - gdje se nalazi hostel Nochleg u kojem sam rezervirao smještaj za 5 eura/noć. Prva impresija o Astani je bila - wow! Odmah su mi na pamet pali Las Vegas ili New York: šarena rasvjeta, svaka zgrada drugačije osvijetljena, reklame blješte na sve strane, neobična arhitektura - ludilo!  Bez obzira na uzbuđenje i oduševljenje, smjestio sam se i odmah išao spavati jer je put od Rijeke do Astane bio, prema očekivanjima, vrlo naporan. Treba napuniti baterije jer od sutra kreće pedeset dana akcije!

Toranj Baiterek

Centar Astane u sumrak

Za početak malo o Astani i Kazahstanu. Cijela regija na sjeveru ove zemlje do devetnaestog je stoljeća praktički bila nastanjena isključivo nomadskim plemenima, sve dok Rusija nije počela širiti svoj utjecaj prema jugu. Današnja metropola Kazahstana, koja se nalazi u tom području, prvi put se spominje 1830. godine kao ruska utvrda Akmola. Usporedo s premještanjem titule glavnog grada iz Almatija u Akmolu tijekom 1997. godine, tadašnji i sadašnji (zapravo i jedini od osamostaljenja) predsjednik Kazahstana Nursultan Nazarbaev mijenja ime grada u Astana, što na njihovom jeziku znači jednostavno – prijestolnica. Astana nema niti milijun stanovnika, međutim njezin strelovit ekonomski uspon i nezamislivi milijuni dolara utučeni u najmodernije arhitektonske tvorevine i infrastrukturu nezaustavljivo privlače nove stanovnike iz svih dijelova Kazahstana, kao i susjedne Rusije, koji u ovom gradu vide priliku za bolju budućnost. Prije točno mjesec dana ovdje je završio i tromjesečni međunarodni skup EXPO 2017 posvećen (zelenoj) energiji budućnosti, što je možda i neobično ako se uzme u obzir da je Kazahstan svoje bogatstvo stekao crpeći naftu i zemni plin, ali novac očito može kupiti sve pa tako i domaćinstvo EXPO-a. Ja se neću buniti jer me takve arhitektonske novotarije izgrađene istim tim novcem jako privlače.

Pustimo sada povijest i politiku i vratimo se onom lijepom u Astani. Grad je podijeljen na dva dijela - sjeverni (stari) dio grada i južni (novi) dio grada, a dijeli ih rijeka Ishim. Stari dio i nije toliko star, ali ima kakvu-takvu dušu, dok ju novi definitivno nema - ogromni stakleni neboderi, masivni stambeni blokovi, trgovački centri, široke avenije i hrpa dizalica koje nagovještavaju kako će grad izgledati za koju godinu. Pa ipak, ima nešto privlačno i u tome, prije svega zbog neobične arhitekture. Izašao sam prvo jutro u šetnju centrom tog dijela grada i odmah otišao do tornja Baiterek koji predstavlja zlatno jaje koje sadrži tajnu ljudske sreće, a kojeg je na vrhu stabla, izvan ljudskog dosega, iznesla mitska ptica iz kazahstanske legende. Lift vodi do zlatne kugle na 97 metara visine, međutim baš zbog te boje konstrukcije pogled na grad ima žučkastu boju pa sve to djeluje nekako umjetno. Nastavio sam sa šetnjom do početne točke avenije gdje se nalaze predsjednička palača, futuristička koncertna dvorana i dva okrugla zlatno-žuta tornja koje su neki na internetu već prozvali limenkama pive. Kako sam šetao naokolo, viđao sam sve više i više zanimljivih građevina pa stvarno nema smisla opisivati svaku od njih. Ono šta se mora spomenuti je ogroman "šator" koji se nalazi na suprotnom kraju tri kilometra dugačke pravocrtne avenije, a koji je sagrađen koristeći najnoviju tehnologiju solarnih čelija zbog čega je unutra uvijek ugodna temperatura, čak i kada je vani -30°c. Ime tog "šatora" je Khan Shatyr, a u njemu se nalazi luksuzan trgovački centar koji ne bi bio vrijedan spomena da se na najvišem katu ne nalazi Sky Beach Club, egzotična pješčana plaža s palmama i toplim bazenima, koktelima, ležaljkama od trstike, a sve to uz temperaturu zraka karakterističnu za Karibe. Ulaz je dvadesetak eura, ali ako vam je dosta hladne sibirske zime, možda i nije loše pobjeći na jedan dan u neki drugi svijet. Otišao sam istu večer pogledati kako grad izgleda po noći, a kad sam se vratio natrag u hostel, mrtav umoran, pogledao sam rezultat nedavno instalirane aplikacije Strava koja je pratila moje kretanje putem GPS-s i izračunala da sam tijekom 11 sati šetnje propješačio 43 kilometra! Sad mi je barem jasno od kuda žuljevi na nožnim prstima i bol u nogama. Inače, ako netko želi pratiti moje svakodnevne šetnje, možete instalirati tu aplikaciju na svoj mobitel i potražiti moj profil (Igor Linardic) pa ćete stalno biti u toku.

Sjedište državne naftne kompanije i trgovački centar Khan Shatyr u pozadini

"Limenke pive" i predsjednička palača u pozadini

Toranj Baiterek

Drugi dan sam shvatio da ću morat malo usporiti tempo jer ovako jednostavno neće ići. Zato sam otišao s busem prema sjeveru gdje se nalazi park Atameken s maketama svih važnijih zgrada i objekata u cijelom Kazahstanu, od naftnih platformi u Kaspijskom jezeru i kozmodroma Bajkonur do starih mauzoleja i prirodnih fenomena. Sjeo sam ponovo na bus i otišao južno od centra gdje se nalazi prije spomenuti EXPO centar koji je sad pretvoren u veliko gradilište. Stvarno me zanima zbog čega, da li su ga izgradili nabrzinu pa ima puno nedostataka ili ga prenamjenjuju za svakodnevnu upotrebu? Odmah do njega se nalazi Silkway, najveći trgovački centar koji sam ikad vidio, a preko puta njega je Sveučilišni kampus nazvan po predsjedniku Nazarbaevu. Mislio sam prošetati po kompleksu, ali mi je bilo neobično da nigdje nema slobodnog ulaza. Onda sam vidio da svi studenti ulaze/izlaze kroz dvostruka vrata sa zaštitarima gdje provlače svoje kartice kroz aparate kako bi ih rampa propustila. Zanimljivo. Kilometar dalje nalazi se stadion Astane ispred kojega sam vidio plakat o najavi utakmice između U21 reprezentacija Kazahstana i Bugarske. Budući da je početak bio u 19 sati, taman kad se spušta mrak i da je bilo prerano za vratiti se u hostel, odlučio sam otići pogledati utakmicu. Ispalo je da je ulaz besplatan, stadion u potpunosti natkriven pa je bilo toplo, uz tek petstotinjak gledatelja na ogromnim tribinama pa sam se lijepo zavalio u udobne sjedalice i uživao u relativno lošem nogometu.

Park minijatura Atameken

Stadion u Astani

Treći dan sam se odjavio iz hostela, otišao do autobusnog kolodvora i kupio kartu za Akmolu/Malinovku, gradić smješten 35 kilometara zapadno od Astane gdje se od 1938. do 1953. nalazio jedan neobičan tip gulaga - kamp za majke, sestre, žene i kćeri "neprijatelja naroda". Centralni komitet smatrao je ženske članove obitelji političkih zatvorenika potencijalim prijetnjama sistemu te ih je isto držao u zatočeništvu, u teškoj gladi, strašnoj hladnoći i napornim radnim akcijama. U ovom se memorijalnom centru nalaze vagon za prijevoz zatvorenica, barake u kojima su živjele, kao i muzej s njihovim osobnim predmetima, strašnim slikama i opisima uvjeta u gulazima diljem SSSR-a. Na povratku sam čekao minibus da se pojavi na glavnoj cesti, međutim nakon 40 minuta čekanja jednostavo mi je bilo dosta. S obzirom da sam prilikom šetnje prašnjavim gradićem vidio grupu autiju i nešto ljudi na jednom malom trgu, pomislio sam da bi tamo moglo biti stajalište za tzv. shared taxi. Otišao sam do tog mjesta, pitao prvog čovjeka da li je njegov auto taksi za Astanu, on je rekao da je i da je cijena 300 tenga (400 tenga je koštao minibus do ovdje, dakle ravno 1 euro), ali da trebaju još jednog putnika pa mogu krenuti. Pet minuta kasnije smo krenuli i to je to, ostavljen sam u Astani na meni poznatom raskršću gdje sam odmah uhvatio lokalni bus do autobusnog kolodvora. Vrlo jednostavno i praktično ako se nalazite u malom mjestu s rijetkim javnim prijevozom. Odmah do autobusnog kolodvora nalazi se i željeznički gdje upravo pišem ovaj post čekajući noćni vlak za Almaty.

Memorijalni centar Alzhir u Akmolu